Legenda i simbol Zenice – Rasim Salčinović

Legenda i simbol Zenice – Rasim Salčinović – Poštovanoj, ožalošćenoj porodici Rasima Salčinovića, izražavam iskreno saučešće, s osjećajem da sam Zeničanin i Petrovčanin, mjesta koja mogu poslužiti za primjer pozitivnog suživota, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u okruženju.Da je to tako, možemo zahvaliti onima koji vole ljude,kao što ih je gospodin Rasim volio.

Dragi Zeničani, na lijepe riječi koje sam pročitao na portalu Zenicablog o rahmetli Rasimu, ja bih samo dodao još nešto o ljudskosti i poštenju njegovom. Hroničari su zabilježili da je 1964. godine postao prvi privrednik kada je imao 23 godine. Imao sam čast i privilegiju da njegovu vještinu, sposobnost i brzinu u pečenju ukusnih ćevapa, zapazim znatno ranije. Na željezničkoj, Uzanoj stanici. njegov otac (ili amidža) i Rasim, su imali kiosk između te stanice i stare opštinske zgrade. 1962. godine, kada sam iz Željezare prešao u preduzeće “Elektromontažno” Zenica, uz radionicu toga preduzeća u Masarikovoj ulici, zatekao sam Rasima koji je u pasažu, formirao ćevabdžinicu znatno komforniju od kioska. Godine 1968. čim se to preduzeće integrisalo u sasatav G.P. “Izgradnja” Zenica, Rasim je kupio taj radionički prostor i otvorio svoj prvi restoran.

Da Rasim niie bio simbol i legenda samo Zenice nego simbol i primjer ljudskosti u Jugoslaviji, navodim samo nekoliko primjera:

U nogometnoj sezoni 1987/88. “Čelik” je bio domaćin “Crvenoj zvijezdi”. Direktor Dragan Džajić i trener Velibor Vasović, zajedno s igračima, smjestili su se u hotel u Busovači. Po kodeksu ponašanja domaćina, kao članovi Uprave domaće ekipe, ugostili smo vođstvo puta gostiju, s umjerenom večerom. Tada je dogovoreno da ćemo ih na ručak odvesti u Lovački dom. Istu večer, s upravnikom  Doma,Krasnićem, dogovorili smo da pripremi kvalitetan ručak za Džajića i još trojicu njegovih saradnika. Međutim, sutradan je Džajić nazvao direktora NK “Čelika”, Luku Ignjatića i uz izvinjenje mu saopštio da će oni otići kod Rasima na ćevape, koje je već desetak godina s uživanjem konzumirao. Rasim je odbio naše insistiranje, da mu “Čelik” plati tu uslugu.

Slobodan Vukčević, uspješni elektro mehaničar-vikler imao je radionicu u Rasimovom komšiliku, kod Doma štampe. Kada je izneneda umro kod Omiša (ili Splita), u maju 1992. godine, njegova porodica nije mogla riješiti problem prevoza do Zenice, jer je saobraćaj, mnogobrojnim barikadama do Dalmacije, bio praktično u prekidu. U pomoć Slobodanovoj porodici, priskočio je Rasim. O svom trošku, riješio je pitanje  dokumentacije, prevoza, pa dobrim dijeom i troškova  sahrane.

Koncem 1993. godine, kada je brašno dostiglo cijenu od 20 DM, dizel gorivo 25, a benzin 35 DM, Rasim me je nekolika puta pitao trebali mi novčana pomoć. Dobro znam da to nije pitao samo mene.

Već u maju 1996. godine, Rasim se našao u Novom Sadu. Došao je, zapravo nastavio dolazak na novosadski, međunarodni proljećni Sajam poljoprivrede. Od tada, pa sve do unazad nekolike godine, Rasimov dolazak u Novi Sad je  bio povod da se nas dvadeset do trideset Zeničana druži sa Rasimom. Više godina troškove toga okupljanja snosio je uspješni privrednik Milan Gutić (iz Binješeva), a pomagao mu je najviše Uroš Malović, dugogodišnji zenički ugostitelj. Međutim, jedne godine Rasim je to prekinuo. Da bi se revanširao, za svaki sledeći dolazak u Novi Sad, on je dovozio svoje specijalitete da nas počasti.

Kako je Rasim još prije rata dolazio na novosadki Sajam, imao je u Vojvodini, a naročito u selu Kovilj kod Novog Sada, dosta poslovnih i pravih priijatelja. Kada je Radio NoviSad, 2016. godine pravio radio reportažu, na moju temu “Suživot”, snimljen je i dio razgovora između Rasima i mene. To je Radio Novi

Sad emitovao u decembru 2016. godine.

Neka je Rasimu Salčinoviću, vječna slava i hvala!

Sveto (Svetko) Latinović, Kać, Novi Sad

  PS.- U rodnom mjestu, selo Kolunić kod Bosanskog Petrovca, živio sam 18 godina. Kada sam došao u Zenicu u kojoj sam živio 40 godina, predstavljao sam se kao Petrovčanin. U Srbiji, gdje živim  od 1. avgusta 1994. godine, izjašnjavam se, a tako se i osjećam, kao Zeničanin.