Lana Delić, glumica BNP-a Zenica: U vrijeme pandemije pozorište je bilo moj jedini spas- U predstavi “Sedam strahova” igram Romanu, koja je rijedak primjer osobe koja se nije utopila u bračnu svakodnevicu, kaže Lana Delić, glumica BNP-a Zenica.
U ROMANU “SEDAM STRAHOVA” SELVEDIN AVDIĆ CITIRA MARLOWA IZ ROMANA “SRCE TAME” GDJE SE VODI TIME DA JE MJESTO ROMANA JEDNO OD MRAČNIJIH MJESTA PLANETE. KOLIKO SE VODI TIME PREDSTAVA I KOLIKO MOŽEMO HUMORA U TOM MRAČNOM SVIJETU OČEKIVATI?
– Svako, pa i ono naoko bezazleno mjesto na planeti krije svoje tajne, događaje i ljude koje je najbolje “ne dirati” kako ne bi i sami postali žrtva sistema, zlosutnog podzemlja i istorije koja i sama često krije najveću tajnu, a to je istina. Selvedin kao i do sada vrlo hrabro kroz svoj lik i djelo “narušava” sveprisutnu šutnju. Kao što ništa nije crno i bijelo, tako i ova priča ima svoje duhovite momente pričane u Avdićevom stilu.
KAKAV JE LIK KOJI VI TUMAČITE?
– U predstavi igram Romanu, suprugu glavnog lika kojeg je ovaj put utjelovio izvrsni glumac i kolega Ermin Bravo. Romana je vrlo rijedak primjer osobe koja se nije utopila u bračnu svakodnevicu bez obzira na to što joj život kao i većini servira odsutnost, učmalost, nužnu skromnost.
KOLIKO JEDNOM GLUMCU ZNAČE NAGRADE?
– Meni lično nagrade znače, kao i pohvala ili kritika nakon predstave. Neke su više neke manje relevantne, jedne draže od drugih zbog same prirode procesa za koji je dobivena. Ali, u svakom slučaju su komentar na vaš rad, što u mom slučaju svakako daje motivaciju. Čak i loša kritika opozitno nagradi na mene zna imati jači utjecaj, što vjerovatno ima veze s mojim karakterom koji jača kad osjetim slabost ili pad, otud možda i moj napredak u poslu kojim se bavim.
U VRIJEME PANDEMIJE COVID-19 TEATRI SU SE NAŠLI U NEZAVIDNOJ POZICIJI. NIJE BILO DIREKTNOG KONTAKTA S PUBLIKOM, MANJE SE STVARALO PREDSTAVA. BNP SE IZDVAJAO U BIH PO ANGAŽIRANOSTI, ODREĐENIH PROJEKATA. KAKO STE VI DOŽIVJELI I PROŽIVJELI OVAJ PERIOD?
– U vrijeme pandemije pozorište je bilo moj jedini spas. Sretna sam da smo se kao pozorišna kuća uspjeli izboriti s vrlo malim brojem zaraženih u kolektivu, što nam je omogućilo gotovo nesmetan rad, naravno uz mjere koje nimalo nisu prijatne i ugodne za rad. U vrijeme kad je svijet stao mi smo imali priliku na sceni praviti svoja nova mala čuda, na čemu sam jako zahvalna. Nedostaje mi gromoglasan aplauz pune sale ljudi bez maski.
IMATE ODLIČNU SARADNJU SA ZENIČKIM IZVIĐAČIMA. ČESTO STE KREIRALI IGROKAZE, OSMIŠLJAVALI PROGRAM OTVARANJA INTERETNIČKIH KAMPOVA, UVIJEK BILI UZ NJIH KAD JE TREBALO. KOLIKO VAM ZNAČI TA SARADNJA I DRUŽENJE SA SKAUTIMA?
– Ja to ne bih nazvala saradnjom jer sam ja jedna od njih. To je organizacija u kojoj sam više od 35 godina. Dakle, kao beba sam već bila inficirana izviđaštvom i zajedništvom u prirodi. Tako da je režiranje nekih većih programa i manifestacija za izviđače bio logičan slijed s obzirom na posao kojim se bavim i koji je iskorišten i kroz skautsku organizaciju. Boračko jezero, gdje i jeste naš kamp, mjesto je kome pripadam, kojem se uvijek vraćam, koje me čini boljom nego što možda jesam i na kojem najviše osjećam suštinu sebe.
Autor: Mirza Dajić/ oslobođenje.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
