Piše: SENAD AVDIĆ/Slobodna Bosna
Dok su u prvim danima 2026. vijesti o prometnoj i svakoj drugoj paralizi Sarajeva i nemoći komunalnih službi zatrpavale medijski prostor poput snježnog kijameta koji se sručio na glavni grad Bosne i Hercegovine, nekako se uspjela provući vijest iz Zenice o tome kako je u tom gradu reagirano na januarski snijeg. Preduzeće „Alba“ koje skoro tri decenije gospodari odvozom smeća i srodnim komunalnim poslovima pozvalo je građane da se uhvate lopata i pomognu u čišćenju. Kako su javili mediji, odziv građana kojima je ponuđena dnevnica od 75 maraka bio je impresivan. Zeničke ulice su vrlo brzo osposobljene za promet vozila i građana, ili barem nema potvrde da je bilo drugačije.
Firma „Alba“ ovdašnja je ispostava istoimenog njemačkog poslovnog džina, jedne od najvećih evropskih kompanija koje se bave odvozom i skladištenjem otpada. Dugo je „Alba“ većini nas koji se zanimaju za sport, poglavito košarku, bila poznata isključivo po istoimenom njemačkom košarkaškom klubu. Godinu-dvije nakon rata, košarkaši berlinskog kluba stigli u Sarajevo predvođeni trenerom Svetislavom Pešićem- Karijem, članom šampionskog tima „Bosne“ i odigrali revijalno-humanitarnu utakmicu protiv onoga što je ostalo od slavnog sarajevskog kluba. Kako se to kaže, „na marginama“ tog sportskog događaja vlasnici „Albe“, njemački poslovni ljudi iz oblasti gospodarenja otpadom, su kod čelnika sarajevske vlasti provjeravali mogućnost da se toj firmi dodijeli koncesija za preuzimanje komunalnih poslova u Kantonu Sarajevo. Domaćini su ih ljubazno odbili, ideja da stranci naruše monopol Javnog komunalnog preduzeća „Rad“ smatrana je gotovo kapitulantskom, izdajničkom, ili barem narušavanjem kantonalnog, pa možda i općenacionalnog gospodarsko-komunalnog suvereniteta.
SMEĆE OD VLASTI
U „Albi“ je jedan dio svoje velike košarkaške karijere, najprije igračke, potom i trenerske proveo Emir Mutapčić, još jedan od „Bosninih“ zlatnih mladića. „Muki“, kako ga zovu i u Bosni i Njemačkoj, rođeni je Zeničanin, pa se sa dosta vjerovatnoće može pretpostaviti da je on posredovao u sklapanju posla između vlasti u rodnom gradu i svojih njemačkih šefova. Nemam dovoljno uvida u poslovanje „Albe“ u BiH (pored Zenice firma posluje i u Mostaru, što je tema za sebe, podjednako toksična ), ali iz razgovora sa ljudima koji žive u tom gradu nisam čuo da postoje ozbiljniji problemi u funkcioniranju komunalnog servisa. Otpad se, vele mi, uredno i pravovremeno sklanja za ulica (i iz stanova na poziv građana), skladišti se u ekološki uzorno osiguranim deponijama, a, kako smo vidjeli, odgovorno su reagirali u vanrednim okolnostima – čišćenja snijegom zatrpanih prometnica u gradu. Ne znam ni koliko je ljudi zaposleno u zeničko-njemačkoj firmi, natuknuto mi je „odokativno“ da je broj barem 4-5 puta manji od broja zaposlenih u KJP „Radu“. Ne zna se pouzdano ni koliko sarajevski mastodont zapošljava ljudi, no ako je vjerovati kantonalnom premijeru Nihadu Uku , samo njih stotinjak je bilo angažirano na nedavnom čišćenju snijega, dok su svi ostali uposlenici, njih više stotina, „djelovali“ iz toplih kancelarija.
Zna se da je nakon sklapanja tekuće Kantonalne Vlade prije tri godine ovo javno preduzeće „pripalo“ (odnosno, predato na milost i nemilost!) stranci Narod i pravda i da ga već nekoliko godina potresa, uljudno rečeno, „kriza upravljanja“. Suštinski to znači da je direktor kojeg je Konakovićeva stranka instalirala petljao sa stručnom spremom i muljao radnim iskustvom, zbog čega je, na samom početku mandata uhapšen. Nije mi bilo mrsko pročeprkati po dostupnoj biografiji dotičnog, nisam u njoj našao ništa što bi govorilo u prilog njegovog imenovanja, osim nekoliko potvrda i diploma o uspješno završenim tečajevima islamskog obrazovanja i vaspitanja, što za kadrovsku politiku NIP-a predstavlja ozbiljnu, bezmalo ultimativnu preporuku. Toga osumnjičenog krivotvoritelja vlastitog CV-a naslijedilo je potom još nekoliko direktora, također Konakovićevih favorita, ni broja im se ne zna.
Ne zna se, također, u kojoj je fazi tzv. „kriza rukovođenja“ Međunarodnim Aerodromom Sarajevo, što samo prividno nema veze sa funkcioniranjem javnog komunalne privrede u glavnom gradu BiH. A suštinski veza postoji, itekakva, jer je riječ o istom političko-klijentelističkom urneku-modelu vladajuće koalicije. Javnost je upoznata da je krajem prošle godine federalni POSKOK proveo istragu o smjeni starog i imenovanju novog menadžmenta ovog javnog poduzeća koju je provela Vlada Federacije BiH. Cijela procedura, osobito nasilna promjena statuta, bila je sumnjiva i pokazala da su nove propozicije naštimane, prilagođene kandidatima koje je favorizirala vladajuća struktura u Federaciji. Ovih je dana sarajevski Općinski sud osporio zakonitost imenovanja Amadea Mandića, navrat-nanos imenovanog v.d. direktora, ocjenjujući da je (izbor) bio u suprotnosti sa zakonskim normama.
ZRAČNA LUKA UHLJEBLJENJA
Godinama se svako malo aktuelizira ideja o privatizaciji Sarajevskog Aerodroma i svaki ansambl Vlade Federacije BiH tokom posljednjih decenija tu je temu dosljedno skidao sa dnevnog reda. Najnoviji pokušaj je prije godinu-dvije došao od strane bivšeg američkog ambasadora u BiH Michaela Murphy-ja koji je o tome razgovarao sa Nerminom Nikšićem, federalnim premijerom. Nije Nikšić mogao tek tako odbaciti taj zahtjev (jer teško da bi se ikada vratio na sadašnju funkciju nakon katastrofalnog prvog mandata da nije bilo postizbornog grubog uplitanja ambasade SAD), ali je računao na protok vremena i odlazak Murphy-ja iz BiH. Aerodrom Sarajevo posljednjih godina posluje relativno uspješno, što je bio povod ovdašnjim „ekonomskim patriotama“, da upitaju zbog čega su se Amerikanci nameračili samo na njega? Zašto se ne interesiraju ne na one zračne luke, poput mostarske, koja godinama gomila samo gubitke i održava se isključivo na izdašnim donacijama iz federalnog budžeta i hrvatskog proračuna. Po toj opće prihvaćenoj, a nakaznoj poslovnoj logici – ne treba vjerovati u dobre namjere i poslove ustupati strancima kojima je prioritet vlastiti profit, a ne naš lokalni berićet. U jednoj televizijskoj emisiji čuo sam od istaknutog člana najsnažnije bošnjačke stranke i njihove razloge zbog koji ne treba dopustiti privatizaciju sarajevskog Aerodroma. To je, objasnio je, jedini aerodrom pod bošnjačkom kontrolom, pa bi dolazak Amerikanaca, ili nekih drugih stranaca (osim, pretpostavljam, braće Arapa) vodio u trajnu prometnu izolaciju i posvemašnju getoizaciju „našeg naroda“.
Daleko bi nas odvelo pobrajanje sličnih manifestacija tobožnjeg „ekonomskog patriotizma“ i „poslovnog suverentiteta“ koji su samoživi izgovor i neuvjerljiv alibi vlasti(ma) da se odreknu svoje kontrole nad državnim preduzećima i javnim resursima i omoguće njihov tržišno održivu sudbinu. Dodat ćemo još samo primjer „Pretisa“ višedecenijskog stožera namjenske industrije u većinskom vlasništvu Vlade Federacije BIH. Prije nešto manje od godinu dana revizija je ustanovila zapanjujuće financijske dubioze u toj firmi, o 300-400 miliona maraka je bilo govora. Mudro, stranački instalirano poslovodstvo je godinama, čaršijskim jezikom kazano, „prodavalo Vijećnicu“: od stranih dobavljača uzimalo ogromne novčane avanse za robu koju nije bilo moguće isporučiti. Onda je panično traženo od američke firme koja je nedavno ušla u vlasničku strukturu „Pretisa“ da sanira katastrofu u koju je firmu gurnuo lokalni menadžment.
Ako ovdašnju političku scenu ogolimo do kraja, pažljivo rasčlanimo motive i tehnike stranačkih elita, lako ćemo ustanoviti da se borba vlast svodi na ovladavanje javnim resursima. Ti resursi, institucionalizirani kroz javna preduzeća su mamac na kojeg političke stranke vabe i regrutiraju svoje članstvo i „simpatizerstvo“ obećavajući mu unosne nagrade i sigurne sinekure, ukoliko se njihova stranka dočepa vlasti. Teško da nakon svega čemu smo svjedočili postoje naivci koji vjeruju da se ljudi ovoj, ili onoj stranci priklanjaju zbog njihovih zavodljivih programa i privlačnih političkih ciljeva: sve se svodi na krajnje pragmatičnu, osobnu konjukturu.
S KIM SI, JOŠ SI GORI
I tako upadamo u vrtlog političke kvadrature kruga: javne poslove bi trebali voditi sposobni, pošteni i odgovorni, ali takvi su unutar ionako plitkog bazena „ljudskih resursa“ odavno napravili sanitarni koridor prema politici koju personificiraju ljudi poput Nerminu Nikšića, Edina Fortu, Elmedina Konakovića, Dragana Čovića ili Milorada Dodika, da one prethodne vlasti, da ih ne pominjemo, da ne bi tako prizvali njihov povratak. Ilustrativan je primjer višemjesečne „safunice“ oko izbora direktora sarajevskog Narodnog pozorišta. Kantonalni ministar kulture i sporta Kenan Magoda tražio je da se spuste kriteriji za izbor, pretpostavlja se iz razloga što on i njegova stranka SDP BiH nemaju na kadrovskom lageru nikoga ko bi zadovoljavao predviđene standarde i kriterije.
Nije američko vlasništvo nad sarajevskim Aerodromom, ili nad namjenskom industrijom poželjno zato što neko (poput ovog novinara) nekritički navija za američki kapital, već što se ne vidi drugi vlasnički, hajdemo ga nazvati domaćinski odgovoran, aranžman koji bi garantirao dugoročni opstanak i prosperitet tih preduzeća. Iz tih razloga treba razmisliti da se na transparentno provedenim javnim natječajima rasproda još ponešto iz sfere javnih resursa, uključujući i važne državne institucije, pa i one „od nacionalnog interesa“. Ideja nije moja, nego ju je smislio pisac Andrej Nikolaidis kada je prije izvjesnog vremena predlagao da se u Crnoj Gori, u kojoj su sve što je vrijedilo pokupovali stranci i čiju politiku nadziru i kreiraju, strancima iznajme i Vlada, ministarstva, predsjednička fotelja. Zašto se ne bi, recimo, (za početak) bošnjačkog člana Predsjedništva BiH biralo na međunarodnom tenderu? Zna li se da ta funkcija za četiri godine iz državnog budžeta povlači 2-3 miliona maraka (plaća predsjednika, kamarile savjetnika, sekretarica, skupa putovanja, hoteli…) interes bi, nema sumnje, bio veliki. Teško da bi na takvom natječaju posao mogao dobiti neko , kakav je slučaj sa aktuelnim „prvim u Bošnjaka“,od kojeg nema nikakve koristi, ali ni štete. Za razliku od njegovog najozbiljnijeg rivala od kojeg također ne bi bilo koristi, ali bi štete, pokazalo se u njegovim prethodnim mandatima, bilo u izobilju. To bi bilo pravo osvježenje i neodoljiv izazov: raspisati međunarodni tender za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, po mogućnosti Bošnjaka!
Autor: Senad Avdić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
