Ljudi

Iz Kaknja do svjetskog vrha: Putovao sam vozom na treninge i radio da uštedim 150 maraka za sprinterice

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Uvijek je lijepo u Zagrebu vidjeti Amela Tuku, jednog od najvećih sportista u istoriji Bosne i Hercegovine, a isto tako i jednog od najvećih atletičara s ovih prostora. Postalo je uobičajeno da ga u glavnom hrvatskom gradu srećemo u vrijeme Hanžekovićeva memorijala, ali ovaj put je odlučio i dio zime provesti kod nas, pripremajući se u dvorani na Zagrebačkom velesajmu.

– Dvoumio sam se između Beograda i Zagreba, a kako nikad nisam bio u zagrebačkoj dvorani, odlučio sam doći ovamo. Naravno, imam tu i dosta prijatelja, tu se uvijek osjećam lijepo, što je također presudilo. Tu je ipak malo mirnija atmosfera, čujem da je u Beogradu puno atletičara na pripremama i da je gužva na treninzima. Nisam se pokajao, ova dvorana je predobra za treninge, uvjeti su fantastični – reći će u uvodu 32-godišnjak iz Kaknja, čovjek koji je živi dokaz da se i na prostoru bivše države može stvoriti veliki šampion u trčanju na stazi.

Mnoge je šokirao kad je 2015. na Svjetskom prvenstvu u Pekingu osvojio broncu na 800 metara, ali nije se zaustavio na tome. Četiri godine kasnije u Dohi je postao i svjetski doprvak, a s fantastičnim ličnim rekordom 1:42.51 drži 13. mjesto na svjetskoj i četvrto na europskoj ljestvici svih vremena. Eto, takav je šampion Amel Tuka, čovjek koji je, kako smo spomenuli, gotovo redovit na Hanžekovićevom memorijalu.

– To je miting gotovo najvišeg ranga, ali ima tu još jedna stvar. Prekrasan je i sam dolazak u Zagreb, u hotel u kojem nas volonterke na pultu uvijek dočekaju s osmijehom i toplinom, odmah se osjećaš lijepo. Mi smo si svoji, pa je meni uvijek tu lijepo, ali isto mi govore i prijatelji iz drugih zemalja – kad jednom dođu, uvijek se žele vratiti. Osjeti se ta posebna toplina ovdje. Sjećam se svojih početaka, uvijek se znalo za Hanžekovićev memorijal i svima nam je bio cilj jednog dana doći do tog stupnja da nastupiš u Zagrebu. Tako sam i ja čekao svoje vrijeme i dočekao ga, upisao i jednu pobjedu, što mi je bilo jako drago. I to baš 2019., samo koji tjedan prije nego što sam osvojio srebro u Dohi.

U Zagrebu je posljednjih sedmica trenirao uz našeg Marina Bloudeka, nekadašnjeg europskog juniorskog prvaka na 800 m, koji se nakon malog zastoja ponovno vraća na visoku razinu.

– Bilo mi je drago kad sam vidio kakve rezultate postiže jer ga znam još iz juniorskih dana, jedno smo vrijeme i trenirali zajedno. I tada sam znao da ima iznimnu kvalitetu, ali nekad treba čekati da se sve posloži. Mislim da je motiviran, jer rezultati idu uzlaznom putanjom, a nas trkače to hrani i daje nam krila. Prošli vikend je u solo utrci istrčao osobni rekord što pokazuje da puno vrijedi i da može, a sad je sve na njemu. Drago mi je da se i u Hrvatskoj nakon dugo vremena ponovno pojavljuje jedan dobar srednjoprugaš. Inače smo na našim prostorima tanki u sprintu i na srednjim prugama, ali dolazimo polako. A Marino je i moj Kakanjac, roditelji su mu porijeklom odande, zato ga nekad i zezam – tako si dobar jer se zna odakle si, ha-ha.

Kad je spomenuo da smo tanki u trkačkim disciplinama, što je glavni razlog tome i može li se to promijeniti?

– Razlozi su 50-50. S jedne nam strane nedostaje dobrog materijala, a isto tako nam nedostaje i “update” trenera. Jer ipak su došle mnoge nove stvari, novi sustavi treninga, nije to više ona ruska škola u kojoj se samo gazi. Gledam i svog trenera Giannija Ghidinija s kojim radim deset godina, čovjeka koji je jedno vrijeme bio najbolji na svijetu, osvojio olimpijsko zlato s Wilfredom Bungeijem 2008., svjetsko s Yusufom Kamelom, europsko s Andreom Benvenutijem… Ima preko 70 godina, ali i danas radi na svom “updateu”, među prvima je na seminarima i stalno traži nova znanja kako bi to primijenio na svojim atletičarima. Toga nam fali, to bi trebalo malo više kroz saveze progurati, da treneri idu na europske i svjetske seminare, da budu u kontaktu sa stručnjacima koji su ostvarili velike karijere. I nogomet se danas trenira na drugačiji način nego ranije, tako je i s atletikom.

Koliko je bilo teško probiti se iz malog Kaknja, što je bilo presudno za uspjeh?

– Presudila je bila bronca koju sam osvojio 2013. u Tampereu na mlađeseniorskom EP-u sa sjajnih 1:46.29. U to doba sam studirao mašinstvo i volio sam školu, ali taj rezultat je bio presudan da se više posvetim. Prije toga sam trčao 1:48 i bio sam uvijek realan. Znao sam da je to dobro, bio sam najbolji u državi, ali nije bilo ni približno dobro da nešto napravim u europskim ili svjetskim okvirima. Tek nakon tog Tamperea sam počeo razmišljati da se ozbiljnije bavim atletikom. Onda se dogodila sudbina da preko prijatelja upoznam trenera i menadžera iz Italije i put me odveo tamo, ali sve se to posloži kad čovjek radi i predan je tome.

No i prije tog Tamperea i odlaska u Italiju, morao je puno toga žrtvovati.

– Kad sada gledam što sam prošao, mislim da je danas teško pronaći dijete koje će se toliko žrtvovati da putuje vozom iz jednog grada u drugi. Ujutro sam išao iz Kaknja u Zenicu na trening, pa popodne u školi i tako sve do kraja srednje. Tad sam se preselio u Zenicu, počeo studirati i bilo je lakše s treninzima. Bilo mi je teško priuštiti si i sprinterice. Roditelji su davali sve od sebe, oni nisu mogli završiti faks, ali su zato meni i sestri sve pružili i nisam ih htio tražiti dodatni novac jer su te trkačke sprinterice koštale minimalno 150 ili 200 maraka. Trudio sam se sam zaraditi ili uštedjeti. I danas kad imam ugovor s Nikeom koji mi je promijenio život, uvijek se sjećam vremena kad ih nisam mogao kupiti. Zato se i sada kad stignu nove sprinterice, osjećam kao dijete kad dobije igračku. To nastojim prenijeti i mladima koji imaju bolje uvjete, danas ih roditelji voze na treninge i to trebaju iskoristiti.

Jesu li vaši uspjesi dovoljno prepoznati u BiH?

– Jesu kod mojih Bosanaca i Hercegovaca. Znam da su mnogi prošli kroz teško razdoblje da bi nešto ostvarili i od početka mi je bio cilj da se nikad prema tim običnim ljudima ne promijenim jer oni moje uspjehe doživljavaju kao svoje. Mala smo nacija, željna uspjeha na svakom polju i velika mi je čast što sam prvi sportaš koji je donio svojoj zemlji medalju sa SP-u u olimpijskom sportu. Osjećam veliku podršku i uvijek sam tu za svoje ljude, provodim dosta vremena u humanitarnom radu i s djecom s poteškoćama u razvoju. Kad god imam priliku, nastojim širiti svijest o problemima s kojima se suočavamo.

Pogledajmo još na kraju u ovu najbližu budućnost. Pred vratima je dvoransko EP u Istanbulu, kakve su tu ambicije?

– Posljednja dva nastupa sam imao na mitinzima iz zlatne kategorije, u Lievinu sam bio treći, u Madridu četvrti. Nisu to bile savršene utrke, imao sam male greške, ali sam zadovoljan rezultatima. Sve sam brži iz utrke u utrku, osjećaj je također dobar. Imam još nekoliko dana lakših treninga da se malo odmorim jer prije Zagreba sam bio u Južnoafričkoj Republici, trenirao jako naporno i treba vremena da se sve posloži. A Istanbul će biti pravo mjesto da se to pokaže. Očekujem dobar rezultat, ali najprije se treba probiti do finala u kojem ima mjesta samo za šestoricu i to je najteži put. Vjerujem u sebe jer znam koliko sam spreman i koliko mogu. Vidjet ćemo, bit će zanimljivo..

Zbog razornih potresa u Turskoj, neko je vrijeme održavanje EP-a bilo pod upitnikom.

– Drago mi je da će se održati, i zbog sportaša i zbog organizatora. Velike su to žrtve i gubici i jako je hrabra odluka da se nastavi dalje, da drugi segmenti ne ispaštaju. Hvala im u moje ime i u ime drugih sportaša jer i nama je to jako bitno, mnogi su se spremali baš za to prvenstvo.

ZAGREB JE I RANIJE TREBAO IMATI OVAKVU DVORANU, ALI BOLJE IKAD NEGO NIKAD

Tuka je oduševljen zagrebačkom dvoranom koja je daleko od idealne, pogotovo za natjecanja, ali je značajno unaprijedila treninge u posljednjih pet godina.

– I Bloudek je rekao da ove zime nije nikamo išao, trenira cijelo vrijeme tu i ostvario je značajne rezultate, srušio osobni rekord i plasirao se na EP, što govori da se može odraditi dobar dio ovdje. Ovo je posebno važno za djecu, jako ih je lijepo vidjeti u tolikom broju u dvorani. Zamislite da je nema, vjerojatno ih 50-60 posto ne bi treniralo. Roditelji se, naravno, brinu o svojoj djeci, neće im dati da treniraju vani po velikoj hladnoći i da ugroze zdravlje, zato je ova dvorana nešto fantastično. To je Zagreb trebao imati puno ranije, takav grad to zaslužuje, ali bolje ikad nego nikad. 

NEMA NAS PUNO, ZASLUŽILI SMO DA NAS DRŽAVA PODRŽI

Sistem sporta u BiH je, međutim, daleko od idealnog, ali i sami se suočavamo s istim problemom u Hrvatskoj.

– Na žalost, još uvijek nemamo dovoljno uređen sistem i Zakon o sportu, ali nadam se da će se to uskoro riješiti. Jer nema nas puno, na olimpijske igre nas ide 6-7, najviše deset. To je za financiranje neprimjetno, a može iznimno pomoći sportašima da im olakša put i egzistenciju.

Sada više nije usamljen na vrhu jer pojavila se sjajna 17-godišnja plivačica Lana Pudar, europska prvakinja na 200 m leptir.

– Ona je već s 15-16 godina napravila izvanredne rezultate i ako je posluži zdravlje bit će tu još 10-15 godina, a to je ozbiljno razdoblje. I zbog svega toga zaslužuje, kao i mi drugi, da se država pobrine o nama, da se poslije svega toga ne osjećamo zapostavljeno kad se okrenemo iza sebe. Ipak smo nešto napravili i trebala bi nam neka dodatna podrška jer, kažem, nema nas puno. Za državu je to sitnica, a mi bismo to svojim rezultatima opravdali i još više promovirali svoju zemlju. (Vedran Božinović, Sportske novosti, Jutarnji List)

TUKINA KARIJERA U BROJKAMA

32 godine

2 medalje sa svjetskih prvenstava, bronca iz 2015. i srebro iz 2019.

3. mjesto osvojio je na EP-u za mlađe seniore 2013. godine

1:42.51 lični rekord na 800 metara

13. mjesto na ljestvici svih vremena

2 pobjede na mitinzima Dijamantne lige

19 utrka ispod 1:45.00

 



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno