Ljudi

Ispovijest migranta u Zenici za Oslobođenje: Pet puta sam vraćen u BiH, rizikujem život, novac, emocije, ali doći ću do brata!

Ispovijest migranta u Zenici za Oslobođenje: Pet puta sam vraćen u BiH, rizikujem život, novac, emocije, ali doći ću do brata! – Moja želja je doći do Belgije i mog brata, kaže Marokanac Yusuf Kejji, kojeg su četiri puta iz Hrvatske i Slovenije vraćali u našu zemlju.

Dvadesetsedmogodišnji Marokanac Yusuf Kejji, koji je gotovo čitavu 2020. godinu proveo u BiH kao migrant, u ispovijesti za Oslobođenje kaže da je četiri puta hapšen u Hrvatskoj i jednom u Sloveniji, te je deportovan u BiH. U Zenici je posljednja dva mjeseca. Kaže da je živio s roditeljima te bratom i sestrom koji su mlađi od njega.

-Ako ne uspijem ni narednih dana otići, neću odustajati, kaže Yusuf.

-Nedavno su dvojica migranata napala ženu u Zenici, udarila je i opljačkala. Neki migranti su pravili krivična djela po Sarajevu, napadali ljude, neke povređivali. Stid me je zbog toga. Želim ljudima u Zenici, Sarajevu, u cijeloj Bosni i Hercegovini reći da nisu svi migranti isti. Vaša vlada treba te ljude deportovati prvim avionom i poslati njihove fotografije i otiske prstiju s podacima u sve zemlje EU da ih tamo ne prime. Nikad nisam doživio ni najmanju neugodnost u ovoj lijepoj zemlji, gdje su ljudi zaista divni. Moj je cilj otići u Belgiju, gdje imam brata. Namjeravam u budućnosti kao turista dolaziti u Bosnu kad god bude moguće”, kaže nam 27-godišnji Marokanac Yusuf Kejji.

ŽIVOTNA PRIČA

Ovaj mladić, kojeg su četiri puta hapsili u Hrvatskoj i jednom u Sloveniji te deportovali u BiH, ispričao je za Oslobođenje svoju životnu priču, o tome kako je stigao u našu zemlju, o načinima prelaska granica i borbi ljudi da dođu do njima zanimljivih država članica EU.

Yusuf je rođen u manjem gradu, u jugoistočnom dijelu Maroka, blizu pustinje. Ispričao nam je da je živio s roditeljima te bratom i sestrom koji su mlađi od njega. Brat je prije četiri godine brodom uspio doći do Španije (platio čovjeku da ga preveze), odakle je prešao u Francusku, a potom u Belgiju, gdje danas živi u Liègeu. Oženio se, dobio dijete, dobio pomoć od države, papire i posao.
Za sebe veli da nije neuk, da govori arapski, francuski i engleski jezik, da je studirao ekonomiju, ali da je shvatio da mu ni fakultet neće pomoći u rodnoj zemlji da dobije posao, posebno ne posao od kojeg se može normalno živjeti, “jer je tamo svuda prisutna korupcija”.

U Zenici je sigurno, nije kao u Sarajevu. Imam slobodu, radim šta hoću, ali nisam nikad doživio neku neugodnost ni u drugim gradovima BiH

– Kada vidite mlade ljude koji su talentovani i znate da će teško do posla, jer je politika takva u Maroku da se ne cijene talentovani i oni koji znaju, onda poželite otići. Tako sam se i ja odlučio otići u Evropu, pronaći bolji život. Kada su u pitanju cijene, slične su u Maroku i BiH, ali mislim da se daleko bolje živi u vašoj zemlji, ustvrdio je Yusuf.

Prvi pokušaj odlaska u bolje sutra bio je u martu 2015. godine. Otišao je avionom za Tursku, za Istanbul, a odatle je s jednim Iračaninom kojeg je upoznao (danas on živi u Beču, op. a) krenuo za Gruziju. Namjeravao je nastaviti prema Rusiji, iz koje bi se nekako prebacio za Finsku, a onda nastavio putem koji nema granica prema Belgiji. Međutim, uhapšen je u gradu Batumi. Tamo je proveo tri mjeseca u zatvoru, a nakon što je pušten na slobodu, vratio se kući.

Drugi put krenuo je početkom 2020. Ponovo je avionom došao do Turske, a odatle prešao u Grčku. S nekim momcima čamcem je prešao rijeku, a onda su 15 dana išli šumom. Nekako su došli do grada Thessaloniki (Solun), gdje su se prijavili kao migranti. Prethodno su ih opljačkali neki naoružani Turci kad su prelazili granicu te im oteli novac i mobitele.

– Nakon uzimanja otisaka prstiju i ispitivanja, proveli smo noć u policijskoj stanici. Pustili su me s papirom i dozvolom da mogu ostati mjesec u Grčkoj. Nakon 14 dana sam krenuo za Albaniju s trojicom migranata za koje sam kasnije čuo da su stigli u Francusku, gdje sada žive.

Prošli smo pješice tu granicu s Albanijom i došli do grada Korçë. Autobusom smo odatle stigli u Tiranu. U glavnom gradu Albanije sam se prijavio u kamp. Tamo su mi dali papire da mogu ostati tri mjeseca u ovoj zemlji. Ostao sam sedam dana i krenuo s istom trojicom kolega za Crnu Goru. Došli smo autobusom do Shkodre (Skadar). Dva dana su nam trebala da pređemo granicu i dođemo do Podgorice. Tamo smo uzeli taksi i otišli da se prijavimo u kamp koji je udaljen deset kilometara od grada. Nakon 15-ak dana smo krenuli za Bosnu i Hercegovinu. Došli smo do sela Vilusi, odakle su nam trebala tri dana pješice kroz šumu da dođemo u vašu zemlju. Tamo smo se prijavili u Stocu u policijsku stanicu. Odatle smo se autobusom se prebacili do Mostara, a onda nastavili do Sarajeva, ispričao nam je Yusuf.

Ističe kako je, dva dana nakon što je stigao u bh. prijestonicu, na televiziji čuo vijest o pandemiji koronavirusa, da su granice zatvorene, takođe da su zatvorene prodavnice, autobuske stanice…

U Sarajevu je pronašao hostel blizu Baščaršije, u kojem je živio tri mjeseca. Kada je ponovo uspostavljen autobuski prevoz, krenuo je za Bužim i Veliku Kladušu.

Četiri puta Yusuf je vraćen, odnosno deportovan iz Hrvatske i jednom iz Slovenije. Kaže da graničari nisu nijednom primjenjivali silu, ali da su mu oduzimali stvari.

Svjestan sam da rizikujem život, da rizikujem novac, emocije… Ali, ne žalim, optimista sam, vjerujem da ću uspjeti doći do brata, da ću imati bolji život u Belgiji

– Prvi put sam iz Bužima krenuo s dvojicom migranata iz Alžira i trojicom iz Maroka. Nakon tri dana puta kroz šumu pronašli su nas i uhapsili policajci u Hrvatskoj. Uzeli su nam sve što smo imali, odjeću, ruksake, mobitele i svu šestoricu deportovali u BiH. Drugi put smo krenuli preko jednog malog sela, kupili čamac kojim smo prešli rijeku, a kada smo pokušali preći autoput, dočekala nas je policija. Treći put su nas uhvatili usred šume kad smo prešli granicu. I četvrti put su nas uhvatili u prirodi. Peti put smo prošli bez problema, došli do Novog Mesta u Sloveniji, gdje nas je uhapsila njihova policija na željezničkoj stanici, pred polazak voza za Ljubljanu. Iako sam se presvukao, oprao lice, ali na mom licu se vjerovatno vidjelo da nisam odatle i neko je dojavio policiji, uvjeren je Yusuf.

Za hrvatske policajce je rekao da ne stoje na granici, da su pametni, da prate rijeke, mostove, da znaju da svi moraju tuda proći te da koriste i dronove.

Na pitanje kako je uopšte uspijevao finansijski izdržati sve ovo vrijeme, objasnio je da je planirao ovaj put i da je kod kuće osigurao novac za to. Napominje kako nikad uz sebe nema više od 100-150 eura, da se svakodnevno čuje s roditeljima i sestrom, koji su u Maroku i koji mu Western Unionom pošalju novac kada mu zatreba.

U BOLJI ŽIVOT

– Brate, možda neću biti tu kad izađe tekst, ali pronaći ću način da ti se javim. Nadam se da će to biti s nekog mjesta koje je bliže mom bratu, koje je bliže mjestu gdje želim živjeti u budućnosti. Želim da ljudi u Bosni shvate da nismo svi isti. Nadam se da ću u ovu vašu lijepu zemlju doći idući put kao turista. Ako ne uspijem ni narednih dana otići, neću odustajati. Kako god bilo, misliću na Zenicu, na Bosnu, na drage ljude koji su mi pomogli, rekao mi je 27-godišnji Marokanac Yusuf Kejji, mladić koji je, uprkos životu koji živi posljednjih godina, uvijek nasmijan, pun optimizma, pun vjere u bolje sutra, u to da će pronaći put do brata, do boljeg života za sebe.

AUTOR: Mirza Dajić/oslobođenje.ba

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem