IN MEMORIAM: Jasmin Mlivić

Odlazi nam raja…
Ona naša zenička, ona raja koja je svakoga sebi sličnog u gradu poznavala, Raja koja je okusila mlijeko u prahu i koja je bila istinski zaljubljenik u sve ono što se ticalo života, prateći sve one događaje koji su bili aktuelni.

Da li muzički koncert Ivana Kalcine ili Bijelog dugmeta u Industrijskoj, Balkana, Feniksa ili bilo kojeg kafića koji je puštao muziku toga vremena, pomalo revolucionarnog, čiji su idoli bili Če i mnogi drugi koji su razmišljali malo drugačije od ostalih, koji su željeli dobro ovoj zemaljskoj kugli.

Radnička raja, koja je bila ,,teška industrija” koja se poslije posla u Željezari oblačila po posljednjoj modi, jer, težila je ka Zapadu a Trst joj je bio najbliži. Biti tada muzičar, pjesnik, sportista, sve je to raja, među kojima je bio Jasmin, upražnjavala, gledajući filmove sa životnim porukama, čitajući knjige koje su imale svoju težinu, diskutujući o tome do duboko u noć , stavljajući se u ,,glavnog junaka jedne knjige”, uz stalno prisustvo emocije, emocije koje je Jasko tako vješto pretvarao u monolog, čija se originalnost dugo prepričavala po Zenici.

Vedrog duha, nikada o problemima, uz vječnu ljubav prema ljudima, prema knjigama, prema životinjama posebno je izražavajući kroz ZOO magazin. Mi stariji se sjećamo svega toga a ovi mladi svakako će ga pamtiti po njegovom štandu knjiga na Talića brdu koji je neumorno sa svojim sada već pokojnim prijateljem Radetom imao.

Vrlo kratko su se družili sa knjigama i sugrađanima ispred Maksuzije, nudeći nenametljivo knjige koje su i sami pročitali citirajući odlomke iz istih. Jasmine, zaslužio si mnogo više od ovoga teksta, neka ti je vječni rahmet i posljednji pozdrav od tvojih Zeničana.

Ibrahim Emić.