IN MEMORIAM: Hadži Fuad Arnaut, primjer istrajnosti postojane vjere i sabura- Dana 05. januara 2026. godine ili 16 redžeba 1447. hidžretske godine, ispustio je svoju plemenitu dušu hadžija Fuad Arnaut, paradigma jednoga vjernika muslimana, mujezina, hadžije staroga kova kakvog smo još samo kao djeca mogli susretati u džamijskim haremima.
Šta reći o čovjeku koji je svih svojih 84. godine života izričito vodio računa o vjeri, zajednici, džematu, komšiluku, porodici, rodbini i prijateljima.
Zbog naše domovine Bosne i Hercegovine, ali i političke situacije se znao nasikirati do te mjere da nije mogao da spava, jede, ukupno normalno funkcioniše, bio je istinski patriota.
Život ga nije štedio, prije 72. godine, tačnije 29. januara 1954. godine će dobiti informaciju da je u Radakovu radnički kamion kojim su se u fabrike prevozili radnici Babinskog sliva udario putnički voz iz Tuzle i pritom ubio sedam radnika između kojih je bio i njegov otac.
Nije imao vremena za plakanje jer je na njegova pleća pala obaveza da prehrani porodicu, tako da je sa Upravom Željezare Zenica našao kompromis da se kao maloljetan mladić sa 17. godina zaposli u fabriku.
Govorio mi je: Nosio sam to povjerenje koje mi je kao djetetu ukazano, pa sam na poslu uvijek bio marljiv i predan poslu, a na kraju radnog vijeka dogurao do predradnika poslovođe, pazeći pritom sebe, svoje radnike i firmu u kojoj zarađujem hljeb.
Danju u fabrici, a poslije posla na njivi, valjalo je prehraniti veliku porodicu koja je ostala iza babe, a da bi pomogao majci Fati oženio se rahmetli Refijom Muslić iz Briznika još prije odsluženja Jugoslovenske narodne armije.
Hadžija Fuad i njegova hanuma Refija imali su pet sinova i jednu kćerku, a sve njih zajedno izveli na selamet oženili i udali, a pritom nisu ničim oskudijevali na šta su posebno bili ponosni, a u čvrstinu njegovog imana po ko zna koji puta sam se uvjerio kada je sina Enesa svojom rukom spustio u mezar, bio je planina „vir exemplaris“ u mojim očima.
Naš dobri hadži Fuad je cjeli svoj život posvetio vjeri, a dva puta je hodočastio sveta mjesta u Meki i Medini, prepričavajući po mnogim sijelima nebrojene zgode sa hadža, uljepšavanjem je nastojao da slušaocima proizvede želju da se i oni odvaže i krenu na ovo sveto putovanje.
Bio je džematlija, veliki ašik i zaljubljenik tekija mevluda i zikirova, redovan u tekiji Pehare, Sinanovoj tekiji u Sarajevu pa i onoj na Buni, a sami Bog zna kako je bez prijevoza nalazio načine da posjeti sva ta dovišta i mjesta širom Bosne i Hercegovine u kojima se veličalo ime Allaha dželešanuhu.
Sve do skoro, do kada ga je lijepo služilo zdravlje posjećivao je bližu i dalju rodbinu, prijatelje i komšije, prosto znao organizovati svoj život da nikoga ne zanemari i zaboravi.
Na kraju, sjetih se jednog događaja kada je koncem života hadži hafiz Halid-efendija Hadžimulić otišao u bolnicu, a njegovi rastuženi prijatelji i ahbabi se okupili oko njega, a on im veli: Ako odem sa ovog svijeta, blago meni, a ako ostanem, blago Vama.
Tako sada svi prijatelji hadži Fuada znajući kako je živio i proveo život u hajru tužni zaključujemo, blago našem hadžiji.
Ahbab i prijatelj, Amir Ismić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
