Koksara se nije još ni ,,ohladila”, a evo nama novog upokojnika. Da krenemo redom:
Najstariji rudnik mrkog uglja u BiH, osnovan je 1881.godine. Privatno društvo Bečke industrije uglja ,,Wiener Kohlenindustrie Verein” uložilo je znatan kapital, koji se, s obzirom na tada neprocjenjive zalihe uglja, za kratko vrijeme višestruko isplatilo, pa je ubrzo svoju koncesiju prodalo državi koja je nastavila eksploataciju nalazišta uglja.
Što kažu, šta znaju djeca šta je 300. kila, pa tako i danas pišemo In memorijam jednom gigantu koji sa šest proizvodnih jama završava neslavno zajedno sa uposlenim radnicima kojih je na samom početku eksploatacije bilo čak 1.250, uglavnom siromašnih seljaka iz okolnih Zeničkih sela koji su vremenom postajali jaka radnička klasa i koja se zajedno sa Željezarinim radnicima borila za svoja prava što pokazuju brojni dokumenti pa i ova tabla iz 1906. godine koja kazuje prvo organizovano djelovanje radnika i rudara.
U drugom svjetskom ratu su pokazali svoju hrabrost dajući svoj život, među njima Ibrahim Perviz, Ivica Vrižal, Boško Jovanović, Mujaga Bajramović, Ahmet Babić…
U početku šest jama , od kojih se tri gase, Radakovo , Siđe i Drivuša, a ostaju Stara jama, Raspotočje i Stranjani… 1975. godine kopa se rekordnih 800.000 tona uglja, ali i kupuje se 100. komfornih stanova za rudare. Gradi se Dom rudara uz koji je i moderni objekat za smještaj samaca.
Ruže cvjetaju u prelijepoj bašti Doma, otvoreni amfiteatar ugošćuje umjetnike, povećava se standard rudara, plate dostižu pa skoro sam vrh primanja, unapređuje se tehnologija proizvodnje kao i zaštita na radu.
I onda, In Memoriam, koji se piše kratko, da ne bi pobudio nečiju savjest uz konstataciju da se sve ovo brzo dešava baš kao i skidanje ove dvije spomen ploče koje su prkosile zubu vremena, mijenjajući vlasti, opstajale sve do nedavno kada i ovo svojevrsno obilježje izgubi svoju svrhu, jer Rudniku je dolazio kraj, tiho, postepeno ne izazivajući pažnju prolaznika koji su ovo gledali. Spomen ploče su barem zavrijedile toliko pažnje da završe u Muzeju, ali eto ko zna gdje su završile…
Možda će se neko prisjetiti zeničkog udarnika Ibrahima Trake, a možda i neće. Nama ostaje da fotografišemo ovo što je ostalo od Rudnika, na napišemo pokoju riječ o Rudniku, umjesto što za Dan rudara čitamo novu Monografiju Rudnika koja nam kazuje o njegovom postanku, trajanju i budućim planovima, jer ugalj je cijenjen energent i njegova cijena ne zavisi kao tečno gorivo od svjetskih kretanja.
Sjetimo se samo kada su naše peći bile zamijenjene pećima na lož ulje, sjetimo se koliko je to trajalo, ili plinske peći koje je narod kratko koristio, vraćao se na one famozne ,, tri tone uglja i metar drva” koliko je bilo dovoljno ogrijeva za jedno domaćinstvo i koje se nabavljalo na ,,lageru”, na Trgu rudara, mjestu na kojem se otvara veliko gradilište…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
