Foto priča: Ja sam izbjeglica – Dijane Muminović – Zenička fotoreporterka i saradnica Zenicabloga koja živi na relaciji SAD – BiH Dijana Muminović objavila je u novinama Tampa Bay Times na Floridi (SAD) priču Izbjeglica, iz ugla bivše izbjeglice o svim izbjegličkim krizama u svijetu – Za nekoliko dana priča je obišla svijet.
-Iskreno, nisam se tome nadala, ali mi je drago, prokomentirala nam je Dijana interes za njenu priču. Zenicablog vam donosi bosanski prijevod i foto galeriju Dijaninih fotografija nastalih proteklih mjeseci u Evropi i SAD, objavljenu na linku originalne priče.
IZBJEGLICA
Na dan kada sam napustila Bosnu, moja prijateljica Tanja je došla u potrazi za mnom. Bile smo razdvojene za vrijeme rata u BiH u 90-tim, Tanja je otišla da živi u Italiju. Ja sam ostala, posmatraju ći ljude koji su se doseljavali u moj rodni grad, bježeći iz okolnih sela. Donosila sam im odjeću i hranu, a oni su imali naglasak drugačiji od mog. Naše škole smo pretvorili u skloništa za njih i zvali smo ih izbjeglice.
Ubrzo sam se pridružila u njihovom letu. Uhvatila sam ‘posljednji bus’ za Ameriku, i gledala poznate ljude kako nestaju u daljini. Moja baka, moji prijatelji. A jednom kada napustite svoj dom, uvijek se vraćate, bez obzira da li on i dalje postojao ili ne.
Vratila sam se u Bosnu po prvi put u 2001. godini. I dok sam se s Tanjom vozila u vozu, tragovi rata koje sam preživjela, moj novi život u Americi, sve se kulminiralo u jedan trenutak dok sam posmatrala kako se njeno nježno lice odražava u prozoru. Ko sam ja? Tko sam postala? Muslimanka-s očeve strane obitelji, ili katolik, s mamine strane. Da li će me religija definisati? Samo sam znala sam da nisam htjela da se definišem ovom riječju: izbjeglica.
Izbjeglica je bio onaj stari madrac na kojem sam spavala svoju prvu godinu u Americi. Izbjeglica je bio podrum u kojem sam se sakrivala dok su avioni bacali bombe. Izbjeglica je bila prljava kao škola u kojima su izbjeglice spavale, i gotovo 20 godina kasnije, izbjeglica je prljava kao izbjeglički kamp Opatovac u Hrvatskoj, gdje sam nedavno prisustvovala najvećoj migraciji izbjeglica u svijetu.
19. septembra 2015. godine sam gledala izbjeglice i migranate s Bliskog istoka koji su se iskrcali iz autobusa na granici Mađarska-Hrvatska. Reporteri su se postrojili, čekajući vrata da se otvore. Razmišljala sam o tome koliko puta su se ti ljudi suočavajli s graničnim prijelazima. Od napuštanja svojih domova pređu najmanje četiri zemlje pješice prije dolaska u Hrvatsku, a na svakoj granici mediji ih ‘napadaju’. Distancirala sam se od ostalih fotografa. Posmatrala sam kroz prozor izraz ljudi, željeći da pronađem jednu osobu koja bi mi vjerovala, i kojoj ne bi smetala moja kamera.
Vidjela sam dvije djevojčice i bebu. Kada su izašli, potrčali su do mene, izgrlili su me.
Bila je mirna noć. Samo se čulo šuštanje vrećica; skoro niko nije pričao. Ja sam napisala svoj e-mail za djevojke na komadić papira, nadajući se da će preživjeti svoje putovanje i da će mi jednog dana pisati. Učinila sam isto s nekoliko ljudi s kojima sam osjetila duboku povezanost. I kada su se djevojke udaljile od mene, baš kad sam krenula, neko je vikao:
“Kako se zoveš?”
Okrenula sam se i izgovorila svoje ime, ali njeno ime je odjekivao preko granice dok je hodala na drugu stranu: “Lilian”.
Na trenutak sam pomislila kao da sam poznavala ovu djevojčicu. I jesam. I ja sam bila to isto dijete iz Afganistana, Sirije i Iraka, na vozu, autobusu ili brodu. Hrvatska je bila prolazna stanica i na mom putu, i mir je bio najbolja bajka mog vremena.
Dan kasnije, reporter iz Agence France-Presse, me pitao, “Kada te djevojka zagrlila, otišla je u takvoj radosti na drugu stranu. Sjećas li se njenog imena? “Suze su lile niz njegovo lice, baš kao i moje kada je Lilian prešla granicu. Pitala sam se zašto je ovo uticalo na njega? Je li on nekada bio izbjeglica? “Nije nego, kao profesionalci, ponekad zaboravljamo da se ponasamo ljudski,” rekao je. Nikada neću zaboraviti ovakve trenutke, i ova cijela izbjeglička kriza je postala priča koju sam morala dokumentirati.
Stigala sam kada medijima više nije bilo odobreno u kamp, bez obzira na akreditaciju. Ali moj plan je bio da dokumentujem unutar kampa. A sada nisam bila sigurna što da radim. Moji prijatelji su ostali na granici, a mjesta za spavanje bila su podaleko. Onda sam primijetila ljude iza sebe, policiju ispred ograde, pazeći da niko ne izađe. Prišla sam kao da sam tu bila cijeli dan. Niko me nije ništa pitao. Brzo sam shvatila da ljudi na toj strani čekaju 48 sati prije nego ih autobusi prevezu u drugo hrvatsko selo ili na željezničku stanicu u Tovarniku. Odatle su odvedeni najbližem ulazu u Mađarsku, često ilegalni granični prelaz, neko dvorište, ili kroz šumu. I prije nego izbjeglice uđu u autobuse, policija im naredi da kleknu na koljena, kako bi kontrolisali masu.
Dok sam posmatrala ovaj strašni prizor, mlada žena s bebom mi je prišla, “Moja kćerka Sara neće znati odakle je, promijenili smo toliko zemalja.”
Mislim da su svi pretpostavljali da pripadam tamo, a ako bi policija vidjela druge medije, izbacili bi ih. Te noći ljudi su odbijali da napuste svoje mjesto u redu, spavali su na trotoaru umjesto u šatorima; svađali su se oni u bijegu iz rata i oni iz bijega ekonomije. Ljudi su se razboljevali, bilo je jako hladno. Neki su se pretvarali bolesni, nadajući se da će im to biti prednost da napuste kamp. Bila sam svjedok boli onih koji su izgubili članove porodice, nadajući se da će doći. I bila sam iznenađena malim brojem žena.
Obukla sam jaknu Crvenog križa zbog hladnoće. Postala sam volonter za vrijeme poplava u Domaljevcu, BiH, prošle godine. Predstavila sam se ekipi iz Crvenog krsta i pustili su me da ostanem u skloništu preko noći. Te noći izbjeglice su pronašle alternativni put u Hrvatsku nakon što su kružile glasine da se službene granice zatvaraju. Bila sam zapanjena kako su pronašli drugi put.
Iznenada, vozač autobusa me je pozvao da slikam u autobusu, ali policajac mi je rekao da trebam izaći, jer žene ne žele da se slikaju. Bio je u pravu. Neke žene prekriju lice rukama, ali ne znam kako da objasnim, ali u nekoliko minuta sam stekla njihovo povjerenje. A zatim, njihova djeca su me počela grliti. Bilo je magično. Tada mi je dopustio da ostanem u busu. Povezala sam se s drugim sirijskim porodicama koje su se pod kišobranom skrivale od sunca. Nakon što sam ih upoznala i kroz njihov jedvagovoreći engleski, saznala sam da su oni dobro poznavali Bosnu zbog rata. Nakon toga, kada bih fotografisala nešto drugo, njihova kćerka me je pratila s kišobranom da me štiti. Reporteri iz Belgije su me pitali da li sam putovala s njima, i opet, osjećala sam se kao da sam vječno poznavala ovu porodicu, iako je to bio samo 15 minuta.
Nikada nisam željela da se definišem kao izbjeglica, ali me je to zauvijek oblikovalo u ženu koja sam postala: fotoržurnalist sposobna da podijelim najintimnije priče od onih koje sam upoznavala po prvi put. I za ljude koje sam dokumentovala, nije bilo bitno koje sam religije. Sve što je bilo važno je da sam saosjećala njihovo putovanje i prihvatila ih za ono što oni zapravo jesu ispod njihove izbjegličke odjeće.
Ono što je zaista označilo ovo iskustvo za mene je e-mail koji sam nedavno dobila. Dvije djevojke i beba su stigli u Švedsku, njihov brat mi je pisao. Sada imam jos veći razlog da nastavim ovu priču, da posjetim one koje sam upoznala u Hrvatskoj i pokažem kako ih njihovo putovanje kao izbjeglica definira i igra ulogu u njihovom smislu pripadnosti u novoj domovini.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
