Reditelj, scenarista i multimedijalni umjetnik Nedžad Begović govorio je za Forbes BiH o stvaranju uprkos sistemu, nevidljivoj snazi umjetnosti i potrebi da država prepozna vlastite autore: “Mi ne možemo praviti Supermana – mi pravimo ljude.”
Nedžad Begović je jedno od najsvestranijih i najautentičnijih imena savremene bosanskohercegovačke umjetničke scene. Kao reditelj, scenarista i vizuelni umjetnik, Begović već decenijama pomiče granice između dokumentarnog izraza, savremene umjetnosti i svakodnevice.
Njegova karijera obuhvata film, televiziju, strip, dizajn, radio i teatar. Radovi su mu prikazivani i nagrađivani na festivalima od Berlina do Los Angelesa, a našli su svoje mjesto i u prestižnim institucijama poput MoMA-e u New Yorku, te kinoteka u Parizu i Oberhausenu.
Filmovi poput Sasvim lično, Film mobitelom, Sex i selo, kao i serijali Vedran, Srebrenica u Ziyahu Gafiću, Koke, Suljo – sve su to emotivni portreti stvarnosti Bosne i Hercegovine, snimani minimalistički, ali s neupitnom umjetničkom snagom.
“Ne može mimo čovjeka”
Kao predavač na Helem Nejse Talent Akademiji, Begović je podijelio iskustva sa mladima iz cijelog regiona. Teme poput vještačke inteligencije i kreativnosti bile su u fokusu.
“S mladima na Akademiji sam se bavio kreativnim mišljenjem. Imali su dobra pitanja – ChatGPT, vještačka inteligencija i koliko je život ubrzan. Ja sam zagovarač da tu nema ništa loše, ali ne može mimo čovjekove kreacije, naročito u umjetnosti. Koliko nas tehnologija satare, ostaće čovjek i duša koji su neprevaziđeni i konstanta.”
“Nema sto maraka više u kinematografiji”
O stanju bosanskohercegovačke kinematografije govori bez iluzija, ali s jasnim uvidom iznutra.
“Cijeli život sam u filmu i to mi je bazična umjetnost. U jednom momentu shvatiš da si 1958. godište i imaš više kreativnog kuveta nego što ti ambijent i okolnosti dozvoljavaju, pa sam rekao sebi: odoh ja da upregnem ovu svoju energiju. Tako sam napravio Sasvim lično i Film mobitelom. Ne mogu da čekam deset godina.”
“Improvizacija je postala metod”
Kao autor koji djeluje van institucija, bez sistemske podrške, ističe da preživljavanje nezavisne produkcije nije samo umjetnički, već i društveni problem.
“To je stvar političke volje. Ako ljudi vole da su neobrazovani, ako je polusvijet ušao u prostore kulture, to je posljedica. Film je velika i skupa umjetnost, bilježi vrijeme i prostor. Ne može bez podrške države. Ne pravimo Blockbustere – pravimo socijalne i ljudske drame koje nemaju tržišni potencijal, ali to ne znači da država ne treba da brine o tome.”
Posebno ističe da novac iz lokalnih izvora, poput kantonalnih ministarstava, nije dovoljan za razvoj državne kinematografije, niti je sistemski održiv.
“Ne bi bilo fer ne pomenuti Gavrila Grahovca i sadašnjeg ministra Magodu. Mi smo državna kinematografija i novac iz Kantona ne može da bude referentan.”
“Umjetnici kao strano tijelo”
Begović ne vidi problem samo u budžetima, nego i u načinu na koji se percepira umjetnost – kroz neznanje, politiku i nesenzibilisan sistem.
“Ta politika koja odluči da ne daje pare za kinematografiju, koja nema ministarstvo jer to Dayton nije predvidio… Pa daj ti čovječe pare i cijeloj BiH kulturni prostor da se izražava i prati tokove. Nije to nemoguće. Mi imamo ljude specifičnih iskustava, ostavili su tragove na naše umjetničke duše. Možemo biti svijetu zanimljivi. Ali traži to bistre ljude, osviještene… Možda smo im strano tijelo.”
Tihi aktivizam – umjetnost u doba tišine
Kroz svoj rad Begović njeguje formu tihog otpora – crtajući, pišući i stvarajući svakodnevno, često mobilnim telefonom i putem društvenih mreža.
“Ja ne znam mogu li ikoga promijeniti. Imam stotine ljudi koji me na dnevnoj bazi lajkuju. Moj Facebook je medij gdje objavljujem na dnevnoj bazi i po statistici me dnevno vidi nekoliko hiljada ljudi. Unosim umjetničku svježinu. Crtam preko aplikacija, propitujem sebe i kreativnost i plasiram je u javnost.”
Ovaj “tihi aktivizam”, kako ga naziva, nije marginalan – već je osoben oblik djelovanja koji ostavlja tragove.
“Imao sam izložbe u Visokom, Opštini Novi Grad, Galeriji Figure, ULUPBiH-u, Veneciji, Parizu, Bazelu, Zagrebu, Požegi, Atini… Ima mnogo ljudi koji to razumiju. Možda može i ovako. To je priroda umjetnika.”
Umjetnost kao dužnost, a ne luksuz
U vremenu sveopšte devalvacije vrijednosti, umjetnost Nedžada Begovića podsjeća nas da kreativnost nije hobi, već odgovornost. I da država koja to ne prepoznaje, ne ulaže samo protiv umjetnika – već protiv vlastite budućnosti.
“Odan sam BiH i u njoj stvaram. Svaki dan radim.”
Autor: FORBES
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
