Dževad Drino: O vlasništvu i granicama

U Zenici je ovih dana, u organizaciji domaćeg Pravnog fakulteta i Pravobranilaštva BiH, održan zanimljiv naučni skup pod naslovom “Međudržavni odnosi i rješavanje sporova u vezi vlasničkih prava, mora i granica”, posvećen ponajviše trenutnoj situaciji u odnosima naše zemlje sa susjedima.

Organizatori su zajedno zagrizli kiselu jabuku i teme o kojima se najčešće govori ispod stola ili u kuloarima podvrgli znanstvenoj analizi i kritici, sagledavajući prvenstveno položaj Bosne i Hercegovine u rješavanju vlasničkih i graničnih sporova sa susjedima, odnosno komšijama, ali uz prisustvo eminentnih naučnika iz “neutralnih” zemalja (Savezna Republika Njemačka).

Upadljivo je bilo odsustvo uredno pozvanih kolega iz Republike Hrvatske, sa čijim pravnim fakultetima Pravni fakultet Univerziteta u Zenici inače ima odličnu saradnju, dok od domaćih političara nije prisustvovao NIKO, a bila im je to najbolja moguća prilika da nešto nauče o mogućem rješavanju aktuelnih problema države koja ih izvrsno plaća da ih (ne) rješavaju. Istine radi, primijećen je savjetnik člana Predsjedništva koji se istakao u izbornoj kampanji izjavom “da će on tužiti Hrvatsku za Pelješki most”, ali koji je izdržao samo do prvog keteringa (a imao je priliku da makar on nauči i posavjetuje svoga šefa da ON ne može nikoga tužiti za Pelješki most).

No, krenimo redom!Prvog dana skupa, nakon protokolarnih pozdrava i uvodnih izlaganja pravobranioca BiH Ismeta Velića, direktora federalne Agencije za privatizaciju Amera Bekrića i Gordane Stijović iz Direkcije za imovinu Republike Srbije, otvorena je rasprava o problematici Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ iz 2001. godine, trenutnom stanju i teškoćama oko implementacije u praksi.

U žiži je bilo pravo vlasništva koje pravnici odvajkada definišu kao “potpunu i isključivu pravnu vlast na tjelesnoj stvari, uz obavezu drugih članova društva da to pravo vlasnika poštuju” ili “čija je zemlja njegova je od neba do pakla!” (Ante Romac, Rimsko pravo) – lijepo zvuči, ali kako je u praksi?

Nekadašnja općenarodna/društvena/državna imovina (čitaj: vlasništvo) postala je alajbegova slama koju krčmi kako ko hoće.Gordana Stijović iznosi frapantne podatke, od 180 postupaka u Hrvatskoj koji su vođeni radi povrata imovine preduzeća iz Srbije, nijedan nije okončan pravomoćnom odlukom u njihovu korist, dok Amer Bekrić navodi slične podatke po iskustvima Agencije za privatizaciju Federacije BiH (napomenut ćemo da je Hrvatskoj sva njena imovina vraćena!).

Radi se naravno o brojnim hotelima, radničkim i sindikalnim odmaralištima, ali i proizvodnim i uslužnim pogonima, čak i lukama (Luka “Drvo” u Šibeniku, vlasništvo ŠIPAD Sarajevo od 1912. godine!), koju je obuhvatila najnovija Uredba Hrvatske (Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 36/91.), koju je gost iz Njemačke prof. dr. Marc Bugenberg (Evropski Institut Saarbrucken) direktno nazvao “indirektnom eksproprijacijom”!Na ovakvu situaciju reagovalo je i Predsjedništvo države, koje je zaključcima od 12. decembra 2018. evidentiralo kršenje Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ, te zadužilo državno Pravobranilaštvo da “koordinira sve aktivnosti koje se tiču zaštite imovine BiH… te utvrdi modalitete za pokretanje apelacija…” – na što je Pravobranilaštvo i organizovalo ovaj naučni skup, tražeći mišljenje i akademske zajednice.

Nakon kvalitetne rasprave, po prijedlogu Zenita Kelića iz Ministarstva financija i trezora BiH i domaće profesorice Larise Velić, urađen je rezime; uraditi registar vlasništva, ojačati (i kadrovski i materijalno) državne institucije koje se bave ovim pitanjima, jer država bez imovine je država bez uticaja.

Upravo je Marc Bugenberg skrenuo pažnju i na novi modalitet, a to je primjena Sporazuma o zaštiti investicija sa Republikom Hrvatskom iz 1996. godine, uz poziv na arbitražu sa Republikom Hrvatskom, što bi u konačnici dovelo i do tražene naknade štete.Drugi dan je posvećen “prokletstvu Balkana” (Noel Malkom) – problematici granica, naime, kod svakog Balkanca postoje dvije mape njegove zemlje; ona postojeća i druga, nacionalistička, ona velika koju su oduzeli oni – nama, i koja svjedoči o historijskom pomjeranju granica i naroda Balkana koje se i danas dešava. O dosad urađenom referisao je Edin Kučuković, zamjenik predsjedavajućeg Državne komisije za granice (Ministarstvo civilnih poslova) – Bosna i Hercegovina ima ukupno 1.551 kilometar kopnene državne granice, i to sa Hrvatskom 936, Srbijom 350 i Crnom Gorom 244 kilometra, sa 84 granična prelaza od kojih je 55 međunarodnih.

Osnova za utvrđivanje granične linije nije sporna nikome, mišljenje tzv. Badinterove komisije po principu uti posidetis (imam to što posjedujem) prihvatile su sve novostvorene države bivše SFRJ, ali problemi nastaju kod dvije naredne faze – delimitacije (utvrđivanja) i demarkacije (obilježavanja) državne granice. Ugovor sa Crnom Gorom iz 2015. je jedini potpuni i ratifikovani ugovor o državnim granicama i trenutno se nalazi u fazi demarkacije, dok je sa druge dvije države u potpunom zastoju.

Zašto? Malo duža priča, rekli bismo!Sa Srbijom se razgovori o granici vode još od 2001. godine, prvo sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (sjećate li se SRJ?), pa sa Srbijom i Crnom Gorom (sjećate li se SCG?), pa onda na kraju sa državom Srbijom. Još 2002. usaglašena su 633 kilometra granice, a već naredne 2003. parafiran ugovor o protezanju državne granice, ali bez uobičajenog potpisivanja pratećih mapa! Zašto? Zahtjev Srbije da se uporedo odmah pristupi promjeni granice po slijedećim interesima Srbije; da im pripadnu cijele hidroelektrane Zvornik i Bajina Bašta, područje prolaska pruge Beograd – Bar (16,5 km), teritorija od 21 kilometra u području Priboj/Rudo, sa enklavom Međurječje.

Očit je problem korištenja javnih dobara koje su pod kontrolom Srbije, prvenstveno vodotoka rijeke Drine, gdje se krši državni Zakon o koncesijama iz 2000. godine i ne plaća nikakva propisana koncesiona naknada, a svi bilateralni razgovori se uspješno izbjegavaju već deset godina.

Dokada?

Sa Hrvatskom je razgraničenje počelo još 1998. godine, na nivou međudržavne komisije usaglašena je granična linija i na moru i na kopnu, te potpisane zajedničke mape, a predsjednici Tuđman i Izetbegović su jula 1999. potpisali i sporazum o razgraničenju koji nije nikada ratifikovan. Šta je sporno? Dvije stvari – vrh poluotoka Klek, te Veliki i Mali Školj u Neumskom zalivu čime bi se more faktički svelo na jezero, te kopnena granica na rijeci Uni kod Bosanske/Hrvatske Kostajnice, sve rezultat naknadnih “dokaza”, uglavnom starih katastara Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije. Od 2005. nema bilateralnih razgovora sa Hrvatskom, na sve upite i inicijative odgovara se uglavnom sa “nije vrijeme”.

Pritom je situaciju još više usložnila gradnja Pelješkog mosta, međunarodnopravni aspekt je izvrsno obradio dr. Enis Omerović uz detaljno pojašnjenje Konvencije UN-a o pravu mora, koju su ratifikovali i Hrvatska i BiH, i koja ne dozvoljava susjednim državama odsijecanje obalnog pojasa od otvorenog mora. Naime, nije sporna namjera susjedne Hrvatske da mostom spoji dva dijela vlastitog kopna, ali uz uslov da se riješi šta je ispod mosta – tačnije, da se utvrdi pristup Bosne i Hercegovine otvorenom moru, odnosno međunarodnim vodama (zanimljivo je da je jedna velika Francuska omogućila malom Monaku direktan pristup međunarodnim vodama!). Ugovor iz 1999. slijedi opća pravila međunarodnog prava i iz njega je vidljivo da su oba sporna školja bliža poluotoku Kleku (BiH) nego Pelješcu (Republika Hrvatska) i zasada se uredno poštuje.

Zapaženo je bilo učešće i izlaganje o ovom pitanju brojne delegacije Pomorskog društva BiH, dok je najviše pažnje privuklo izlaganje gosta iz Hamburga, profesora Alexandera Proelessa. Ovaj istaknuti stručnjak za međunarodno pravo mora iznio je praksu Međunarodnog tribunala za pravo mora i rješavanje sporova vezano za pravo mora i granice na moru, u svjetlu Konvencije UN-a (UNCLOS), koju su potpisale i Bosna i Hercegovina (1994.) i Hrvatska (1995.); član 286. obavezuje zemlje na mirno rješavanje sporova pred međunarodnim sudom. Kojim međunarodnim sudom? Mogu biti tri – Sud u Den Haagu, Hamburgu ili Arbitražni sud, po osnovu člana 7. Konvencije, zemlja potpisnica daje izjavu (koju BiH nije nikada dala, ako je i nadalje ne bi dala, automatski se primjenjuje arbitraža). Ponašanje Hrvatske u međususjedskim odnosima je vidljivo problematično, ugovorena arbitraža sa Slovenijom je “kontaminirana”, a donesena arbitražna odluka se ne primjenjuje, sa našom zemljom se privremeni režim primjenjuje već 20 godina bez izgleda da se trajno uredi (opet “nije vrijeme”).

Šta je dalje raditi?

Prvo razabrati vlastite snage i sredstva, drugo inicirati uređenje međudržavne granice na kopnu i moru u skladu sa međunarodnim dokumentima i konvencijama, ne izbjegavati posredovanje treće zemlje niti primjenu arbitraže, u konačnici i međunarodnih sudova. Kada je doljepotpisani u intervjuu Oslobođenju (12. januar 2019.) naveo da će se granica na Balkanu mijenjati, optužen je da zaziva nasilje i novi rat – taman posla!
Naprotiv! Zazivam mijenjanje ovakvog “privremenog” ili “prijelaznog” stanja i uređenja granica sa susjedima kao sav normalan svijet, donošenje zakona o moru i uređenje pomorskih pojaseva. I ništa više – ali i ništa manje! Kako bi rekli moji drugovi iz Peščanika – ako vam je dobro, onda ništa!

A za Pelješki most smo sami krivi! Da nije naš predak i tadašnji vladar Bosne ban Stjepan II Kotromanić, 15. februara 1333. godine u “tvrdom gradu Srebreniku”, prodao Pelješac (tada zvan Stonski Rat) Dubrovčanima, ne bi bilo ni današnjih problema s mostom i – mirna Bosna!(Autor je profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici)

oslobođenje.ba