Zenički pisac Abid Jarić, član Društva pisaca BiH, ovih dana je za priču “NAZIF SA TABIJE” dobio bronzanu plaketu za osvojeno treće mjesto na tradicionalnom međunarodnom natječaju ”Bajramske priče i pjesme” koju organizira Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić” sa sjedištem u Münchenu i Odžaku.
U obrazloženju nagrade između ostalog piše: „Pričom ‘Nazif sa Tabije’ doprinijeli ste jačanju, podsticanju i vrednovanju književnog stvaralaštva, kulture, običaja i tradicije Bosne i Hercegovine, regije i šire.”
Naime, u februaru ove godine pomenuto udruženje raspisalo je književni natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i najbolju neobjavljenu pjesmu sa tematikom Bajrama i bajramskih običaja i dodjeljivanje književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ u obje kategorije s namjerom da se bajramski običaji i ljepote ovog velikog praznika, kroz pero, sačuvaju za nove naraštaje.
“Cilj ovoga konkursa je da sve priče i pjesme budu podastrijete spoznajom o značaju bajramskih blagdana u kojima se u slozi i ljubavi bratski dijele sve ovozemaljske radosti sa rodbinom, komšijama i prijateljima ma koje vjeroispovijesti bili”, kažu organizatori ovog natječaja.
Za priču „Trkač” Jarić je 2018. godine dobio drugu nagradu na ovom Natječaju.
Da podsjetimo, ovaj zenički pisac na nedavno završenom međunarodnom književnom natječaju„Marko Martinović Car” u Vitezu našao se među laureatima kao prvonagrađeni.
PROČITAJTE NAGRAĐENU PRIČU
NAZIF SA TABIJE
Ramazan je u našoj čaršiji, a mi djeca čistimo naše kuće, uređujemo avlije. Ljeti, u bašči, podrezujemo ružičnjake da nam ljepše izgledaju u ove mubarek dane. Zimi, pravimo prtine u snijegu od ceste do avlijske kapije, a odatle pa do kućnih vrata lopatamo snijeg da staza bude što čišća i što šira za one koji će nam tih dana dolaziti na iftar i biti s nama.
Tako iz godine u godinu kroz sjećanje do pamćenja. Pa pamtimo onu blagu tremu što nas je držala za čitava Ramazana i koja bi buknula u nama prvog dana Bajrama. Sjećamo se naših roditelja, braće i sestara, najbliže rodbine, komšija, posebno onih starijih koji bi pričali „kako je to nekada bilo”, a mi smo to sve nazivali njihovom nostalgijom i vjerovali kako nije bilo ljepših Bajrama od ovih naših. Jer, može li biti išta ljepše od višednevnih priprema naših majki i sestara da bajramski ručak bude što bogatiji; od košulje koju prvi put oblačiš; od raskošne svjetlosti džamijskih kandilja što se međusobno nadmeću koji će od njih ljepše zasvijetliti u posljednjoj ramazanskoj noći. A kandilji su, činilo nam se, te noći posebnim uresom svijetlili, drhturili pa se onda rasplamsavali u buktinje iz kojih bi počinjalo iskriti hiljade vatrenih zvjezdica koje bi, prije nego što padnu na zemlju, čudesnom preinakom postajale najrazličitiji cvjetovi: zumbuli, kadifice i đulovi. A crvena, žuta, zelena boja kandiljskog cvijeća koja bi se razlila oko džamije i po putevima koji vode do nje, ta boja bi nas vodila do nezaboravnog doživljaja ove noći.
Žmirkajući gledali smo u sve to opčinjeni radošću sutrašnjeg dana.
Bajram je već svuda u svoj svojoj nenametljivoj ljepoti. Zapravo, već je jutro i mi slušamo svoje duše kako govore u horu stotina glasova na Bajram-namazu, u jedinstvenoj ispovjedaonici na svijetu. I evo nas, već smo na haremu da ljepotu ovog dana podijelimo sa onima koji više nisu s nama.
Tišina oko nas bruji od riječi koje ostaju u nama.
Napuštamo one koji ostadoše pod haremskim bašlucima. Sjetu zamjenjuje radost, jer među prvim kućama počinje bujati život. Čuje se smijeh i radovanje životu. Zašuškaše mehki glasovi dok jedni drugima, na kućnom pragu, poželješe sretan Bajram. Čuješ vlastito srce kako poče jače udarati; osjećaš kako ti krv šumi u glavi; kako ti se grudi nadimaju do širine rodnog ti polja. Osluškuješ otrgnute dijelove pjesme koju drhtavo izvijaju muški i ženski glasovi. I gle čuda, u njima prepoznaješ ritam otkucaja vlastitih damara. A onda, i sam zapjevaš ulazeći u vlastitu kuću. Onako tiho, ispod glasa, da ne zasmetaš nekom drugom.
Cijela čaršija je mirisala pjesmom.
I tog proljeća Bajram je došao u našu mahalu preko Čavčevine, kroz Džudža Džaferovu mahalu pa u naš sokak. Kretao se šarenom stazom koja je vodila preko latica najraznobojnijeg cvijeća. Odmarao se i zastajkivao na pupoljcima probeharalih grana. Nepogrešivo stizao do svake bajramske sofre. Zapjevao je najprije u Uskoj ulici jer je tamo bilo najviše mladosti. Odatle su se glasovi lepezasto širili sve do Hazne i Alibegove avlije. I tu bi malo zastao. Dio darova koje je Alibeg namijenio svojim ukućanima ostavio bi u mutvaku, nadomak kapije. Tu je bilo još nekih poklona za komšije, prijatelje i rodbinu. Od ženskih mahrama i papuča do džepnih nožića, kutija za duhan na kojima su se nalazila dva ugravirana goluba, malehnih čekmedža izrađenih od trešnjeva drveta u koje su se mogle smjestiti neke sitnice, dugih, bijelih dječijih košulja ukrašenih srmom oko rukava i okovratnika, zatim nanule, pamučne i vunene čarape, dvoje-troje muške cipele, nekoliko tkanih ćilimastih torbi koje su bile praktične za duža putovanja, tuce šalova, lijepih kao da ih je neki misirski trgovac namijenio kakvom bogougodniku. Sve je to bilo uredno složeno i po određenoj zamisli raspoređeno po policama u mutvaku i čekalo trenutak kad će biti darovano. Pažnju je privlačilo jedno odijelo od jeftinijeg štofa koje je visilo na zidu pored samog prozora.
Svakog drugog Bajrama Alibeg je uobičavao darovati Nazifa sa Tabije jednim ovakvim poklonom.
* *
Nazif je, ustvari, živio pod Tabijom, ispod njenog vrha. To je bilo brežuljkasto uzvišenje u našoj mahali i odatle se u toku ramazana oglašavao top koji je označavao početak i svršetak dnevnog posta. Kućica se nalazila usred jedne male zaravni, gotovo neprimjetna i sva urasla u grane nekoliko stabala šljiva. Ograde nije bilo jer ona nije ni trebala. Iz kuće se nije imalo šta odnijeti, a šljive iz Nazifove bašče za nas djecu nisu bile ni najmanje privlačne. Mi smo kod Nazifa navraćali, ipak, drugom namjerom.
Živio je sam. Pričalo se da je imao ženu, ali ga je ona napustila i skupa s djetetom vratila se tamo odakle je i došla. Govorilo se da joj je bilo lijepo u Nazifovom siromaštvu. A on je o tome šutio i samo je jednom rekao: „Otišla je jer joj je dodijalo moje dobro”.
On se ničim posebno nije bavio, ali nije ni sadaku tražio. Živio je „dan i nafaka” kako bi znao reći. Otkad se vratio odnekud, svakog drugog Bajrama Alibeg ga je darovao istim poklonom: odijelom od jeftinijeg štofa.
Nazifu bi „svanulo” kad bi u čaršiji bila svadba. Okupljenom svijetu, u avliji ili na sokaku, nudio bi iz svoje putujuće radnje, odnosno korpe koju bi vezivao oko vrata i struka najljepše sitnice. Ogledalce, jeftine parfeme, rupce i mahrame, češljeve, ukosnice, broševe, rumenilo za usne i obraze, bezvrijedno prstenje. Bilo je tu i pištaljki, poneka klepetaljka, šarenih šećerlama umotanih u plavi pak-papir. Kad bi svadba minula, a ponekad je znala trajati i po nekoliko dana, ostatak neprodane robe i glavnicu vraćao je trgovcu Rifi. Zaradu ili „ćar”, kako je to on zvao, trošio bi slijedećih nekoliko dana u Biđanovoj kahvi, a ono malo što bi ostalo pohranjivao je za „crnih dana” negdje u samo njemu znano skrovište.
Zatekli smo ga zagledanog negdje kroz prozor. Spuštenih ramena i pogrbljen izgledao je kao čovjek koji jedva nosi teret na svojim leđima. Htjeli smo ga iznenaditi pa uglas povikasmo: „Nazife, Bajram-banku!”.
Nije obratio pažnju na nas. Soba je odnekud mirisala na vlagu, kao da se mjesecima vrata na njoj nisu otvarala. Zidovi su bili bijeli od svježe nanesenog kreča. Jedna ponjava prostrta po podu, u uglu šporet „fijaker”, a ispod prozora sećija sa jastucima i izvezenim jambezima. Izuli smo se u hodniku i nečujno ušli u Nazifovu tišinu. Sjeli smo na pod i nijemo zurili u njegova leđa. A on, sav izvan ove sobice gleda kroz prozor preko Bunića kuće u rudinsko zelenilo. Razočarani, pomislismo da ovoga puta od bajramske priče neće biti ništa, Nazif se, iznenada, odvoji od prozora, prođe dlanovima preko lica, duboko uzdahnu, krenu korak-dva i sjede na sećiju, a da nas nije ni pogledao. Kad htjedosmo krenuti, zaustavi nas pokretom ruke. Neizvjesnost je trajala još samo trenutak, a onda je izustio: „Ako ste već došli, neka vas. Ostanite, ispričat ću vam priču”.
„Dogodilo se to davno”, započeo je.
„Toliko davno da ni vaši očevi nisu tada bili rođeni i u vrijeme kada u našoj čaršiji nije bilo struje nego su pasvandžije svojim dugim štapovima palili lampe gaznjače po ulicama i tako razbijali pomrčinu. U to vrijeme to je činio neki Nail i od njega sam čuo ovu priču. Kako mi je on ispričao, tako ću je i ja vama prenijeti.”
Ovoga puta tiho je govorio i jedva smo ga čuli. Primicali smo se bliže dok svojim tijelima nismo bili gotovo uz njegove noge. Iz njegova glasa i pogleda zaključili smo da će ovo biti neobična priča, sasvim drugačija od svih ostalih koje smo slušali.
„ Dok je između akšama i jacije palio lampe po mahalama i sokacima, primijetio je jednog dječaka kako stoji na raskršću i kao da nekoga čeka. Bilo je neobično da u to doba dječak bude tu u to doba i to sam. Kad ga je upitao šta tu radi, dječak je malo ustuknuo, napravio korak-dva i dublje se uvukao u pomrčinu.
– Mogu li ti nekako pomoći? – opet mu se obratio Nail. – Već nekoliko noći vidim te tu, a ne znam ni čiji si ni šta ćeš ovdje u ovo doba.
– Pitaš me, a ja ti nemam šta puno kazati osim da ovdje čekam babu ili glas o njemu – pomalo nesigurno dječak započe svoju priču. – Neku noć, u snu, babo mi je rekao da ovdje moram biti sam jer to treba biti susret samo između mene i njega.
– Baš, samo između vas dvojice? – sa znatiželjom izusti Nail.
– Tako je rekao. Ni majku ne smijem dovesti. Ni malog Jusufa. Znaš to je moj mlađi brat. Rodio se nekoliko mjeseci poslije babinog nestanka. Moja nena mu je dala to ime da je podsjeća na njenog sina, a moga babu. Te noći, u tom snu, babo je bio ozbiljan i mrk. Takvog ga ni na javi nikada nisam vidio. Crne oči bijahu mu još crnje, a usta nekako utanjena kao onda kad sam ga gledao na dženazi amidže Latifa. Brazda na čelu koja se spuštala do među oči kao da se produbila. Evo, imam je i ja i majka kaže da je ista kao kod oca. Nekad je govorio da je to porodična crta i da je imaju samo muške glave u našoj familiji.
– I rekao ti je da ga baš ovdje čekaš?
– Da, baš ovdje, između akšama i jacije.
– Znaš li ti da je ovo opasno mjesto za dječaka kao što si ti – očinskim glasom upozori ga Nail. – Do akšama ovuda prolaze oni koji ne žele da ih mrak zatekne izvan kuće. Poslije jacije oni drugi koji moraju proći, a ne žele da ih se vidi. Između akšama i jacije prolaze svi koji se ne kriju, ali im je noć draža od dana. A ti si baš ovdje u to doba.
– Ja ovdje samo čekam. A onaj koga čekam sigurno će doći – i glas mu malo zadrhta. – Ili babo ili neko ko ga poznaje. Neko mora nešto znati o njemu.
Nail primijeti kako se dječakovo lice uozbilji kao kod odraslog čovjeka kad donosi neku važnu odluku.
– Jacija će uskoro i ja moram kući, daidža. I babu su odveli poslije jacije. Eto mene opet sutra u isto vrijeme – osmjehnu se i nestade u mraku.
Dok je Nazif pričao, mi smo se zbijali jedan uz drugog i mogli smo čuti otkucaje tuđeg srca. Prvi put otkako smo ušli, on nas je pogledao kad je izgovorio posljednju riječ. Izgledao je kao da je svo ovo vrijeme boravio negdje izvan ove prostorije i u vremenu koje je davno minulo.
Kad je zašutio, svi smo vidjeli kako se brazda na čelu spustila između njegovih očiju i jako produbila.
Dok smo se spuštali niz Tabiju pa u sokak, Bajram je već uveliko ušao u našu mahalu.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
