Gotovo identičan obrazac rada EP BiH i drugih državnih firmi vidljiv je i u Željeznicama Federacije Bosne i Hercegovine, gdje ukupni finansijski teret premašuje pola milijarde konvertibilnih maraka.
Poreski dug Željeznica FBiH iznosi oko 158 miliona KM, dok istovremeno Vlada Federacije BiH duguje Željeznicama više od 426 miliona KM po osnovu neispunjenih ugovornih obaveza i subvencija.
Time nastaje apsurdna situacija u kojoj država duguje vlastitoj kompaniji, dok kompanija istovremeno duguje državi.
Takav zatvoreni krug dugova, subvencija i prolongiranja obaveza postao je standardni model funkcionisanja velikog dijela javnog sektora u FBiH. Kada se na to dodaju indirektni gubici nastali zbog zaustavljanja industrijskih sistema poput Željezare Zenica, jasno je da se problemi međusobno prelijevaju i dodatno opterećuju ionako krhak sistem.
Prema dostupnim podacima, energetika i transport zajedno generišu više od 1,1 milijardu KM finansijskog opterećenja, dok Federacija BiH istovremeno nastavlja nova zaduženja kroz trezorske zapise, obveznice i kratkoročne kredite, čija ukupna vrijednost premašuje 635 miliona KM.
Aluminij Mostar: Simbol političke konsolidacije bez industrije
Aluminij Mostar danas predstavlja najjasniji simbol pogrešnog modela „spašavanja“ državnih i poludržavnih kompanija u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Nekadašnji industrijski gigant, jedan od najvećih izvoznika i nosilaca razvoja Hercegovine, proizvodnju je ugasio još 2019. godine, ali kompanija formalno i dalje „posluje“ zahvaljujući političkim dogovorima, računovodstvenim korekcijama i modelima finansijske konsolidacije bez stvarne industrijske osnove.
Prema dostupnim podacima, ukupna dugovanja Aluminija premašila su 460 miliona KM, uključujući obaveze za električnu energiju, neuplaćene doprinose, dugove prema dobavljačima i neriješena radnička prava.
Hiljade radnika ostale su bez posla, a veliki broj njih godinama je čekao na uvezivanje radnog staža i ostvarivanje osnovnih prava, dok su se rješenja nudila parcijalno i sa višegodišnjim zakašnjenjem.
Iako se u pojedinim finansijskim izvještajima u posljednjim godinama pojavljuje simbolična dobit, analiza pokazuje da ona nije rezultat stvarne proizvodnje ili tržišne konkurentnosti, već posljedica računovodstvenih zahvata: revalorizacije imovine, otpisa dugova, promjena amortizacionih stopa i drugih knjigovodstvenih korekcija.
Bez tih zahvata, Aluminij bi poslovao sa višemilionskim gubicima.
U praksi to znači da Aluminij nije spašen kao industrijski sistem, već je zadržan u formalnom životu kako bi se izbjeglo politički osjetljivo priznanje potpune propasti. Proizvodnja nije obnovljena, tržišta su izgubljena, a nekadašnji lanac dobavljača i kooperanata trajno je prekinut.
Ovaj slučaj jasno pokazuje kako finansijska konsolidacija bez restrukturiranja, bez investicionog plana i bez dugoročne industrijske strategije ne spašava firmu, već samo odgađa suočavanje s realnošću, uz ogromnu cijenu za radnike, povjerioce i budžet.
Aluminij Mostar danas nije primjer uspješne tranzicije, već upozorenje: kada se problemi godinama guraju pod tepih, a industrijska politika zamijeni političkim marketingom, rezultat nije oporavak, nego tiho gašenje industrije.
U tom smislu, svaki pokušaj da se isti model primijeni na druge industrijske sisteme u Federaciji BiH predstavlja ponavljanje već viđene greške, sa predvidivim ishodom.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
