Ponekad radost ovog mog posla nije samo u pukom vođenju tura, nego i onda kada naša priča „odjekne“ u srcu nekoga ko dolazi izdaleka, piše u svom osvrtu jedini certificirani zenički turistički vodič Afan Abazović i nastavlja:
– Imao sam čast da ugostim Giuliu Zoncu, novinarku čuvene i prestižne italijanske La Stampe. Za one koji ne znaju, riječ je o jednom od tri najstarija i najuticajnija dnevnika u Italiji (druga dva su Corriere della Sera i La Repubblica). To su novine koje dolaze iz Torina, sa tradicijom dužom od 150 godina, i koje u Italiji oblikuju javno mnijenje – prava „teška kategorija“ evropskog novinarstva. Njen tekst “U Zenici: Italija između mundijalskih muka i besplatne kafe” prava je priča o našoj zemlji, mom gradu, sjećanjima iz ’96. i onoj specifičnoj energiji koju Zenica emituje kad se otvore kapije stadiona Bilino Polje. Drago mi je što sam bio taj koji joj je otvorio vrata grada i što je kroz naš razgovor Italija mogla osjetiti dušu Zenice. Hvala, Giulia, na ovim riječima i na tome što si željela dublje upoznati Zenicu kroz moju priču.
Grazie, Giulia, per queste parole e per aver voluto conoscere Zenica più a fondo attraverso la mia storia.
U nastavku vam donosim prijevod teksta koji je jutros obišao Italiju.
U Zenici: Italija između mundijalskih muka i besplatne kafe
Veza s Bosnom u gradu kontrasta. Dočekani od onih koji ne zaboravljaju utakmicu odigranu odmah nakon rata. Iščekivani na “retro” stadionu.
piše: Giulia Zonca 31. mart 2026. u 15:34
Zenica čeka Italiju i Svjetsko prvenstvo: možda je teško pomiješati gostoprimstvo i rivalstvo, ali upravo se to dešava ovdje, u mjestu koje pati od sindroma nostalgije. To je osjećaj čvrst poput čelične legure u koji se miješa fudbal, mogući pokretač za zamišljanje drugačijeg razvoja. Mjesto kontrasta i potresne strasti u kojem se ne moramo nužno osjećati nelagodno. Naprotiv.
Italija je ovdje izazov i raskrsnica: prije nego što se zaigra za prolaz na Svjetsko prvenstvo, dijeli se put.
Onaj zenički otvara Afan Abazović, koji ovdje radi kao vodič za turizam koji u ovakvim prilikama treba zaintrigirati i potaknuti. Rat je preživio kao dijete, studirao je pravo, a u Zenici se obreo jer je bila veliki izbjeglički centar. Ostao je tu iz istog razloga zbog kojeg Bosna tu igra svoje utakmice: „Ovo je centar gravitacije nacije; ako povučete krug promjera 97 km iz našeg grada, dotičete sve granice države. Kao da se ovo mjesto otvori tokom utakmica. Mijenja se, povezuje, prenosi energiju.“ Čeka italijanske navijače kako bi ih poveo u otkrivanje mjesta punog glasova i slojeva: „Jedan od prvih gradova u Jugoslaviji s urbanističkim planom, redizajniran 1955. godine; multikulturalni centar koji u jednom kvartu udomljuje sve konfesije; destinacija koja spaja tri demografska talasa – onaj s kraja Austrougarske, onaj nakon Drugog svjetskog rata i posljednji tokom balkanskog sukoba.“ To je period kada su se njegovi roditelji nastanili u Zenici.
Afan se sjeća utakmice Bosna – Italija (2:1), 6. novembra 1996. godine, kada su Italijani bili prva gostujuća reprezentacija nakon završetka masakra. Sjeća se crno-bijelog televizora krajem devedesetih, što je jedan od razloga zašto smo ovdje prepreka koju treba savladati, a ne reprezentacija koju treba dočekati s neprijateljstvom. To potvrđuje i Džeko: „Očekujem da se italijanskoj himni aplaudira jer se određeni gestovi ne zaboravljaju, oni ostaju. Italija se pojavila kada smo bili izolovani.“ Zenica to zna i prepliće privatne inicijative poput Afanove ture dobrodošlice, degustacije sendviča u „Urban Grillu“ na Kamenom mostu i besplatne kafe u fan zoni u Areni „Husejin Smajlović“, sa javnim gestovima poput besplatnog parkinga koji je omogućila opština. „Određeni odnosi se ne kupuju, oni se proslavljaju.“
I prije fudbala stigla je atletika, tada pod vodstvom Prima Nebiola. Deveti septembar, takođe 1996. godine: miting povodom ponovnog otvaranja stadiona koji je bio olimpijski (1984.), a postao groblje. Putovanje koje se u to vrijeme činilo nezamislivim. Sport je iscrtao gotovo imaginarne staze, počevši od trke „Vivicittà“ u organizaciji UISP-a, koja se u Sarajevu trčala čak i 1995. godine – zbog sigurnosti u zatvorenom, unutar dvorane Skenderija, i to samo amaterska trka jer se na aerodromu još uvijek pucalo. Majica s tog apsurdnog i nezaboravnog dana visi u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu, među pričama odraslih koji se sjećaju šta ih je kao djecu držalo vezanim za život. Tamo je i plišani medvjedić, Meho, napravljen od peškira u jednom izbjegličkom centru u Zenici. Tu se vraćamo u ovaj vrtlog sjećanja gdje italijanski i bosanski fudbal imaju više od jedne veze.
Bilino polje, na kojem se igra za odlazak na Mundijal, otvoreno je utakmicom Čelik – Fiorentina u Srednjoevropskom kupu 1972. godine, kada je domaći tim, Čelik, bio produžetak radničke duše. Tada je na tribinama bilo 34 hiljade ljudi, a mit o gromoglasnom navijanju rođen je upravo tamo, u tom uspjehu koji je ostao zabilježen na pločama što vode ka terenu. I danas se pjeva: „Enci menci na kamenci, igra Buza u Firenci.“ U ime Mehmeda Buze koji je odlučio taj kup. Mehmed, veoma rasprostranjeno ime čiji je nadimak Meho – baš kao i onaj medvjedić u muzeju.
Zenica je bila i još uvijek je sjedište najveće željezare i jednog od najvažnijih rudnika uglja u zemlji, samo što je postindustrijska tranzicija očigledno komplikovana. Za tim garantovanim poslom (iako nezaštićenim i nimalo zdravim) se žali u nedostatku druge ekonomije. Fudbal stoji u sredini, između idealizovanog društva i onog koje tek treba konkretizovati; stvarnost između žaljenja i snova.
Mundijal koji Bosna i Italija čekaju već 12 godina je nagrada za onoga ko pronađe pravu motivaciju u ovoj mješavini očekivanja. Oni kod kuće, nošeni i vučeni kolektivnim osjećajem; mi u povratku kroz vrijeme na stadionu starog kova, koji odbacuje udobnost i prkosi tehnologiji: pod ugašenim reflektorima na gol-liniji, bez „goal-line“ tehnologije, uz nadu da se ništa neće odlučivati u milimetrima. Pred nama je suština igre, brutalnost rezultata, a možda čak i slika onoga kakvi smo nekada bili. Ne da bismo se vratili unazad, već da bismo konačno počeli iznova. Tamo gdje smo navikli biti – na Svjetskom prvenstvu.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
