Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona, sažeo je, taksativno, u desetak rečenica sve ono što se događalo u zeničkoj Željezari od rata naovamo, još jednom razbijajući mitove o ulogama prethodnih postavki vlasti, ali i stranih partnera.
Posebno se zanimljivom čini informacija da je aktuelna Vlada FBiH prva bila ponuđena da otkupi većinski paket vlasništva u Željezari, ali da je ona to odbila, odnosno nije odgovorila na upit.
Nakon što je ignorisalo mogućnost kupnje, Vlada FBIH, ali i drugi nivoi vlasti u BiH, propustili su se “umiješati”u kupovinu, iako je Konkurencijsko vijeće BIH, u Odluci da se pristupi analizi ponuđača Pavgord, odnosno H&P, navelo (vidjeti dokument) mogućnost da se zainteresovani subjekti, koji bi mogli ili imali pravo da ospore kupnju ili imaju primjedbe u vezi sa svim mogućim utjecajima na tržište, izlože svoje primjedbe i/ili sumnje. I tada se sve odćutalo.
Mujkanovićevu hronologiju prenosimo u cijelosti, bez intervencija:
Željezara Zenica je (napola) privatizovana još 1998. godine. Tadašnja Vlada Federacije BiH sa kuvajtskom firmom “KCIC” osnovala je zajedničko, joint venture preduzeće pod nazivom BH Steel Company, sa učešćem kapitala 50:50%, dakle bez većinskog vlasnika.
Vlasnik 50% domaćeg kapitala u BH Steel-u do 2004. godine nije bila Federacija, nego “stara” Željezara Zenica.
S druge strane, Kuvajćani su kao vlasnici 50% kapitala upisani na osnovu predratnog duga BiH prema Kuvajtu u iznosu od oko 29 miliona američkih dolara – dug BiH prema Kuvajtu praktično je prebijen na teret Željezare Zenica, čiji je kapital umanjen za taj iznos.
Druga faza privatizacije dolazi 2004. godine, ulaskom Mittala. Kuvajćani su svoj udio od 50% Mittalu prodali po cijeni koju nikad nismo saznali.
Vlada Federacije je, s druge strane, prvo naložila skupštini Željezare Zenica da svoj udio od 50% prenese na Federaciju, a onda je Federacija isti prodala Mittalu za jedan američki dolar (u stvari prodala je 42%, a ostala vlasnik 8%).
U decembru 2012. godine, tadašnja Vlada Federacije angažovala je revizorsku kuću “MERFI” Sarajevo, koja je u svom obimnom izvještaju konstatovala da, slijedom vlasničke transformacije iz 2004. godine, postoji osnovano potraživanje Željezare Zenica prema Federaciji. Međutim, u sudskom sporu koji je pokrenut prije nekoliko godina, tužbeni zahtjev Željezare prema Federaciji je odbijen.
Sastavni dio ugovora o privatizaciji iz 2004. godine, tzv. Ugovora o učešću, bilo je i pravo preče kupnje u korist Federacije, ako bi se Mittal odlučio na prodaju svog udjela u zeničkoj industriji čelika.
To se desilo prošle godine, kada se kao grom iz vedra neba pojavila informacija da je ArcelorMittal svoj udio od 92% prodao Pavgordu.
U skladu sa ugovorom iz 2004. godine, Vladi Federacije je dopisom od 01. jula 2025. godine dostavljena ponuda da kupi udio ArcelorMittala po istoj, simboličnoj cijeni koja je ponuđena i Pavgordu.
Međutim, Vlada se na tu ponudu nije očitovala, što je značilo njeno odbijanje.
Time je zenička industrija čelika prepuštena novim vlasnicima, a aktuelna Vlada Federacije je preuzela, odnosno morala je biti svjesna da preuzima suodgovornost za radnike i sve što će se dešavati kasnije.
Danas imamo situaciju da je zenička Nova Željezara pred gašenjem.
Istini za volju, nije bila u sjajnoj situaciji ni prije ove prodaje. Da jeste, Mittal je ne bi prodao.
Ipak, postojala je nada da njena prodaja neće biti kraj, da će uz podršku države i zaštitu domaće proizvodnje biti nastavljen rad ove kompanije od izuzetnog značaja za cjelokupnu privredu Federacije i BiH.
Kao sindikat smo u najboljoj namjeri, s ciljem očuvanja proizvodnje i radnih mjesta, dali punu podršku inicijativi za donošenje odluke o zaštiti domaće proizvodnje u vidu uvoznih carina.
Međutim, ova odluka, nakon dva kruga glasanja u Vijeću ministara BiH, nije dobila potrebnu podršku.
Da stvari nazovemo pravim imenom – odluku nije oborilo Vijeće ministara, nego predsjedavajuća Krišto i ministri iz reda HDZ BiH.
Po svemu sudeći, protiv mjera glasali su ne zato što su loše ili štetne po državu, nego zato što nisu u interesu njima bliskog uvozničkog lobija. Naravno, za takvu odluku nisu dali nikakvo suvislo obrazloženje.
Pitam se, da je u pitanju aluminij a ne čelik – da li bi njihova odluka bila drugačija?
Mjesecima smo skretali pažnju na ovaj problem – mediji, press konferencije, sastanci, protesti, reakcije, dopisi, saopštenja…Odgovornost se prebacivala sa jednih na druge, a opozicija je ubirala jeftine poene.
Za one koji su tvrdili da je sve ovo samo blef – Koksara Lukavac je nakon 60 godina rada ugašena, prije nekoliko dana 582 radnika prijavili su se na biro.
Rudnik željezne rude u Prijedoru je prestao s radom, samo jedan od skoro 600 radnika nije aplicirao za otpremninu. Sa 30. martom prestao im je radni odnos i svi će završiti na birou. Nastavak proizvodnje rude je pod ogromnim upitnikom. A ako nema rude, nema ni integralne proizvodnje čelika u Zenici.
U Prijedoru čeka još nekih 40 hiljada tona iskopane rude, ali je nema ko utovariti u vagone. A i da ima, to je dovoljno za 20 dana proizvodnje, pod uslovom da Željeznice RS pristanu da rudu prevezu. A vjerovatno neće jer im je rudnik odranije dužan skoro 5 miliona maraka za prevoz.
Željezničari iz RS stupili su u štrajk, skoro dvije hiljade radnika, jer kasni plata.
Ni u Željeznicama Federacije nije bajna situacija, a ako Željezara stane biće još gora.
U Željezari koksa i rude na zalihi ima za manje od mjesec dana proizvodnje.
Na lageru je preko 100.000 tona gotove robe koja se teško prodaje, jer je tržište preplavljeno jeftinijim čelikom iz uvoza. Srbija je uvela kvote na uvoz, a na putu za izvoz u EU sada stoji CBAM taksa.
Željezara nije platila gas Energoinvestu tri mjeseca.
Dva mjeseca nije platila ni struju, dug je veći od 14 miliona maraka. Iz Elektroprivrede prijete isključenjem ako se dug ne plati do 6. aprila. Nekontrolisano gašenje Visoke peći ne bi značilo samo kraj proizvodnje nego i ogroman sigurnosni rizik, ako stanu pumpe i Visoka peć ostane bez vode u hladnjacima.
Uglavnom, čitav sistem se ruši pred našim očima. Katastrofa za privredu, metalsku industriju, za državu u cjelini.
Nije u pitanju ni 11.000 radnih mjesta, u pitanju je puno više od toga.
Ono što do jučer nije bio ničiji problem, sutra će postati svačiji problem. Ako se ovaj lanac sruši, niko neće biti pošteđen.
Budžeti i vanbudžetski fondovi su slijedeći na udaru.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
