Vozačka dozvola u BiH standardno važi 10 godina za kategorije A, B, BE, C, CE, D, DE, F, te potkategorije A1, B1, C1, C1E, D1 i D1E.
Za osobe starije od 65 godina, važenje je ograničeno na pet godina.
Prema prednacrtu novog zakona, prva dozvola za početnike bi mogla trajati samo dvije godine, nakon čega slijedi produženje na 10 godina.
Za produženje je potrebno ljekarsko uvjerenje ako je dozvola izdata na kraći rok zbog zdravstvenog stanja ili ako je osoba starija.
No da li je tako u praksi? Činjenica je da se čovjek u razdoblju od deset godina, pa i krećem, može razboljeti te ne biti u stanju voziti kao prije.
U čemu leži najveća opasnost?
O ovoj problematici smo razgovarali sa inženjerom saobraćaja i sudskim vještakom saobraćajne struke Mirzetom Sarajlićem.
Pitanje važenja vozačkih dozvola i zdravstvene sposobnosti za upravljanje motornim vozilima nije samo administrativno, nego duboko javno-zdravstveno i sigurnosno pitanje. Ono zadire u odnos između prava pojedinca na mobilnost i obaveze države da štiti život i sigurnost svih učesnika u saobraćaju.
– Prema odredbama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, vozačka dozvola: za kategorije AM, A1, A2, A, B, BE, F i G izdaje se sa rokom važenja od 10 godina, za kategorije C1, C1E, C, CE, D1, D1E, D i DE rok važenja je 5 godina (s obzirom na profesionalni i povećani rizik upravljanja teškim i putničkim vozilima).
Zakon izričito predviđa da se vozačka dozvola može izdati i na kraći rok od navedenog ako je to utvrđeno na osnovu ljekarskog uvjerenja – naprimjer kod hroničnih bolesti, smanjenih funkcionalnih sposobnosti ili stanja koja zahtijevaju periodičnu kontrolu.
Također, vozač je dužan podvrgnuti se vanrednom zdravstvenom pregledu ako postoje razlozi za sumnju u njegovu zdravstvenu sposobnost. Međutim, praksa pokazuje da se ova zakonska mogućnost rijetko koristi sistemski i preventivno – kaže Sarajlić.
Podzakonski akti (Pravilnici o zdravstvenim uvjetima vozača) detaljno propisuju kontraindikacije. U najvažnije grupe spadaju:
– Neurološka stanja, kardiovaskularne bolesti, psihijatrijska i psihološka stanja, ortopedske i motoričke smetnje, oštećenje vida i sluha i drugo. Poseban problem predstavljaju osobe koje koriste antidepresive kod kojih je u uputstvu jasno naznačeno da mogu utjecati na psihomotorne sposobnosti i vrijeme reakcije.
Upravljanje vozilom pod dejstvom takvih lijekova, bez procjene ljekara, suštinski je analogno upravljanju pod dejstvom alkohola. Problem ovdje predstavlja to što nema povezanosti sa MUP-om da nakon ovih stanja, a naročito nakon izlaska iz hospitalizacije osobi se ne izvrši privremeno oduzimanje vozačke dozvole, a po svim prilikama oni nisu sposobni za sigurnu vožnju i predstavljaju sigurnosni rizik u saobraćaju – dodaje Sarajlić.
Odgovornost ljekara
– Ljekari koji izdaju uvjerenja snose profesionalnu i etičku odgovornost. Problem nastaje kada: procjena nije dovoljno rigorozna, kada se potcijeni kognitivni pad kod starijih osoba, kada se zanemare psihomotorna ograničenja.
Posebno je osjetljivo pitanje starijih vozača. Starosna dob sama po sebi ne smije biti diskriminatorna, ali kumulativni efekat hroničnih bolesti, terapija i usporenja reakcija zahtijeva ozbiljniji i učestaliji nadzor – kaže Sarajlić.
Problem je što mnogi ljudi u našoj zemlji uzimaju lijekove za smirenje na svoju ruku, a da ljekara i ne vide. Uvijek ima neka nana, dedo, otac, majka koji imaju te lijekove u kućnoj apoteci pa su dostupni svim ukućanima.
O tome pojam nemaju ni ljekari niti policija. No nisu samo psihička stanja problem u vožnji. Postoje i mnoge druge bolesti, kao što su kardiovaskularne, koje bi trebale zahtijevati veću i češću kontrolu. Naravno, niko ne garantuje da “zdravog čovjeka” ne može zadesiti srčani udar dok je za volanom na cesti.
Da li se to kontroliše i postoje li kazne?
Kontrola se uglavnom svodi na: saobraćajne kontrole (alkotest, test na opojne droge), provjeru važenja dozvole.
– Ako vozač upravlja vozilom iako mu je vozačka dozvola ograničena ili mu je izrečena zabrana, predviđene su novčane kazne, zaštitne mjere i kazneni bodovi.
Međutim, sistem ne funkcioniše preventivno nego reaktivno – tek kada dođe do prekršaja ili nesreće. Desetogodišnji rok važenja za većinu kategorija ima administrativnu logiku, ali ne i medicinsku i sigurnosnu logiku. U deset godina čovjek može izgubiti vidnu oštrinu, razviti kardiološku bolest, doživjeti moždani udar (česta pojava), započeti terapiju lijekovima koji utječu na psihomotoriku – naglašava Sarajlić.
Mobilnost jeste pravo, ali sigurnost u saobraćaju je prioritetno javno dobro. Vozačka dozvola ne smije biti samo administrativni dokument – ona mora biti potvrda stvarne, kontinuirane zdravstvene sposobnosti za upravljanje motornim vozilom.
Kako riješiti ovu problematiku i šta je nužno napraviti
– Prije svega potrebno je uspostaviti institucionalnu povezanost između zdravstvenih ustanova i organa unutrašnjih poslova, te uvesti obavezne kontrolne preglede nakon teških oboljenja i operacija. Treba jasnije normirati odgovornost ljekara pri izdavanju uvjerenja i razmotriti kraće rokove zdravstvenih provjera za rizične grupe – zaključuje za Faktor sudski vještak saobraćajne struke Mirzet Sarajlić.
Autor: faktor.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
