Navršile su se 54 godine od zločina koji je šokirao tadašnju Jugoslaviju i ostao upamćen kao jedan od najmonstruoznijih slučajeva krvne osvete u poslijeratnoj historiji zemlje. Četrnaestog februara 1972. godine, u blizini svoje škole u Zenici, ubijen je jedanaestogodišnji Bruno Čalić, sin jedinac Stipe i Anke Čalić, a njegova smrt pokrenula je lavinu sudskih procesa, javnih rasprava i moralnih dilema o granicama osvete i pravde.
Nesreća u kanjonu Morače i početak tragedije
Sve je počelo 31. maja 1971. godine u kanjonu Morače u Crnoj Gori. U saobraćajnoj nesreći, prilikom mimoilaženja kamiona, prikolica jednog teretnog vozila zahvatila je kabinu drugog kamiona. Na mjestu suvozača nalazio se dvadesetogodišnji Milenko Pavlović iz Pljevalja, koji je tom prilikom smrtno stradao. Kamionom je upravljao Stipo Čalić, profesionalni vozač iz Zenice i Brunov otac.
Istragom je utvrđeno da je riječ o nesretnom slučaju bez namjere i krivične odgovornosti, te je sud donio oslobađajuću presudu za Čalića. Međutim, iako je pravosudni sistem zaključio slučaj, porodica poginulog mladića nije pronašla mir.
Višnja Pavlović, maćeha stradalog Milenka, nije se mogla pomiriti s presudom. U njoj je, prema svjedočenjima sa suđenja, rasla ideja da porodica Čalić mora “vratiti krv”. Vođena logikom “oko za oko, zub za zub”, odlučila je da organizira osvetu – ne nad Stipom, već nad njegovim jedinim djetetom.
Organizacija krvne osvete
Za izvršenje zločina Višnja Pavlović angažirala je Dragomira Bajčetu, nadničara slabog imovnog stanja, kojem je za ubistvo ponudila 500.000 tadašnjih dinara – ogroman novac u to vrijeme. Njen suprug Rajko Pavlović, Milenkov otac, u početku se protivio takvoj ideji, ali je nakon višemjesečnih nagovaranja pristao da finansijski pomogne i dao supruzi novac, pa čak i pištolj, iako nije direktno učestvovao u izvršenju.
Višnja je potom doputovala u Zenicu i započela detaljno planiranje. Dolazila je na vrata kuće Čalića pod izgovorom da traži stan za sina koji navodno treba krenuti u školu. Uspostavila je kontakt s porodicom, raspitivala se, a istovremeno pratila Brunu, bilježeći kada ide u školu, kojim putem se vraća i kakve su mu navike.
Bruno je pohađao tadašnju Osnovnu školu “Sestre Ditrih”, današnju “Miroslav Krleža”. Bio je miran, uzoran učenik i jedino dijete svojih roditelja.
Kobni 14. februar 1972. godine
Kobnog dana, 14. februara 1972. godine, oko 18 sati, Bruno je izašao iz škole i krenuo kući. Višnja Pavlović presrela ga je na stepenicama iznad škole i zamolila da je odvede do obližnjeg groblja. Nedaleko odatle čekao je Bajčeta.
Prema iskazima sa suđenja, Višnja je iz jedne zeničke prodavnice prethodno ukrala nož i predala ga Bajčeti. Na prostoru groblja, pod izgovorom da traži izgubljenu naušnicu, zadržala je dječaka. Dok se Bruno sagnuo da pomogne, Bajčeta je nasrnuo na njega i zadao mu devet uboda nožem.
Tijelo je pronađeno u grmlju nedaleko od groblja, otprilike sat vremena nakon što je izašao iz škole. U međuvremenu, zabrinuta majka Anka krenula je u potragu za sinom, jer nikada ranije nije kasnio. Na ulici je, ne sluteći šta se dogodilo, prošla pored Višnje i Bajčete.
Hapšenje i suđenje u Sarajevu
Ubice su uhapšene 42 sata nakon zločina: Višnja Pavlović u Pljevljima, a Dragomir Bajčeta u jednoj kafani u Nikšiću. Istraga je bila ubrzana i zbog svjedočenja djece koja su zapamtila ženu i muškarca u blizini škole.
Suđenje je održano u Sarajevu pred vijećem Višeg suda, kojim je predsjedavao sudija Milorad Potparić. Branilac optuženih bio je Đorđe Bela, sestrić poznatog advokata Filote File. Proces je izazvao ogromnu pažnju javnosti širom tadašnje države.
Sud je Višnji Pavlović i Dragomiru Bajčeti izrekao smrtnu kaznu strijeljanjem, dok je Rajko Pavlović osuđen na 20 godina zatvora zbog saučesništva. Presude su potvrdili Vrhovni sud SR Bosne i Hercegovine i Savezni sud Jugoslavije. Molba za pomilovanje odbijena je 7. novembra 1973. godine.
Izvršenje kazne i posljednje riječi
Smrtna kazna izvršena je 15. novembra 1973. godine na lokalitetu Zlatišta na Trebeviću, u objektu koji je još iz austrougarskog perioda služio za izvršenje egzekucija. Pogubljenje je obavljeno u ranim jutarnjim satima.
Prema svjedočenju tadašnjeg načelnika za izvršenje kazni Reufa Ibrišagića, Bajčeta je prije pogubljenja izrazio kajanje i kao posljednju želju zatražio cigaretu. Višnja Pavlović, prema njegovim riječima, nije pokazala pokajanje, a njene posljednje riječi bile su: “Sve ću ja vama reći.”
Oboje su sahranjeni u neoznačenim grobovima, u skladu sa tadašnjim zakonima koji su zabranjivali obilježavanje grobova pogubljenih kako bi se spriječilo eventualno stvaranje kulta ličnosti.
Život poslije tragedije
Brunovi roditelji nikada se nisu oporavili od gubitka jedinog djeteta. Stipo Čalić preminuo je 1991. godine, a Anka Čalić ostala je živjeti u porodičnoj kući u Zenici, okružena fotografijama sina i muža. U rijetkim ispovijestima govorila je da vrijeme ne liječi rane i da bol ne jenjava.
Preminula je u aprilu 2020. godine i sahranjena pored svog sina. Njenom smrću zatvoren je krug ove tragedije – više nema živih aktera zločina koji je prije 54 godine potresao cijelu Jugoslaviju.
Slučaj Brune Čalića i danas ostaje snažna opomena o razornim posljedicama samovoljne pravde i ideje krvne osvete, koja je, umjesto smiraja, iza sebe ostavila samo nove tragedije, dodatnu bol i tišinu koja traje decenijama.
Pogubljenje Pavlović i Bajčete ubraja se među posljednje izvršene smrtne kazne u Bosni i Hercegovini.
Danas, više od pet decenija kasnije, slučaj Brune Čalića ostaje opomena o razornim posljedicama samovoljne “pravde” i ideje krvne osvete, koja je odnijela život nedužnog djeteta i zauvijek obilježila dvije porodice.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
