U Bosni i Hercegovini o mnogo čemu se govori glasno: o cijenama, politici i stalnim krizama. Ali o jednoj temi se uporno šuti, o gladi onih koje sistem ne vidi.
To nisu samo oni sa spiskova socijalnih službi. To su ljudi iz “sive zone”: oni koji su radili cijeli život, ali imaju minimalne penzije, oni sa imovinom koja na papiru izgleda kao sigurnost, a u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem.
Birokratija kao prepreka
Da bi ostvarili pravo na topli obrok u javnoj kuhinji, potencijalni korisnici često moraju prikupiti više od deset različitih dokumenata. Za stare, bolesne i iscrpljene, ove procedure predstavljaju gotovo nemoguću misiju, a zbog strogih pravila pomoć često ne stigne do onih kojima je najpotrebnija. Glad, s druge strane, ne čeka papire.
Pored administracije, tu je i stigma. Mnogi pomoć ne traže zbog srama i želje da zadrže samostalnost i dostojanstvo. Zbog toga podaci s terena drastično odstupaju od broja zvanično registrovanih korisnika.
Lice gladi od Lukavca do Mostara
Stvarnu sliku potreba najbolje daju humanitarne organizacije. U Dječijoj kuhinji u Lukavcu, prvobitno namijenjenoj za 80 mališana, danas se hrani oko 460 osoba – od djece i njihovih roditelja do penzionera i boraca.
“Nemoguće je nahraniti dijete, a okrenuti leđa njegovim roditeljima. Mi jednostavno nikoga ne možemo vratiti”, objašnjava potpredsjednica udruženja Selma Zukić.
Iako se pomoć može dobiti uz službeni obrazac Zavoda za socijalni rad, Zukić naglašava da procedura i sam čin traženja pomoći mnogima teško padaju.
“To su ljudi koji su radili pa u penziji i nemaju. Ljudima je nezgodno”, dodaje.
Slična je situacija i u Mostaru. Uz 200 redovnih korisnika Pučke kuhinje, svakodnevno se pojavi još desetine onih koji nisu na spiskovima. Direktor Antonio Zelenika pojašnjava da, iako poštuju procedure, nikoga ne odbijaju, ali upozorava na zastarjele kriterije koji se još uvijek oslanjaju na prosječne plate iz ranijih godina.
Trenutno se radi na liberalizaciji tih odluka kako bi pomoć bila dostupnija.
I u skrivenim ulicama Starog Grada u Sarajevu, Narodna kuhinja brine o 560 socijalno ugroženih građana. Neki od njih dođu samo po hljeb jer nisu dijelovi spiskova nekog od zavoda za socijalni rad. Amir Radeljaš potvrđuje jedinstven stav svih humanitaraca: niko se ne vraća gladan.
Pomozi.ba: Restorani dobre volje
Ako pitate građane Bosne i Hercegovine za pozitivne primjere humanitarne politike, sigurno će svi jednoglasno istaći organizaciju “Pomozi.ba”. Jedan od njihovih stalnih i najvećih projekata je “Obrok za sve” sa 1.000 korisnika kroz kuhinje u Sarajevu, Bihaću, Travniku i Zenici.
Osnivač Elvir Karalić naglašava da oni nastoje sagledati širu sliku potreba, ne držeći se slijepo birokratskih pravila. “Mi sagledavamo stvarnu potrebu te porodice. Onaj ko pristane da prihvati taj obrok, stvarno pripada najugroženijoj kategoriji ljudi”, kaže Karalić.
Navodi da su zato krenuli sa principom “Restorana dobre volje” u okviru kojih se htjelo sačuvati dostojanstvo ljudi.
Dok institucije broje papire, ljudi broje zalogaje.
Glad u Bosni i Hercegovini nije uvijek uzrokovana nedostatkom hrane. Češće je rezultat komplikovanih procedura i društva koje još uvijek ne zna kako da pruži ruku, a da ne postavi prepreku.
Izvor: klix.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
