Emir Sokolović, književnik iz Zenice, ove sedmice u Kulturnom centru Banski dvor promovisao je knjigu “Ples među podsjenama”, koju je u ograničenom tiražu od sto primjeraka i u jednom luksuznom izdanju objavila banjalučka “Besjeda”.
Knjiga je opremljena sa 64 reprodukcije slika Gistava Moroa, poznatog francuskog simboliste, a pored svake Moroove slike, u vidu njenog književnog odjeka, tu je jedna Sokolovićeva pjesma. Riječ je o drugom izdanju ove poetske zbirke, koja je prvi put ugledala svjetlo dana 2014. godine u samo pet primjeraka. Inače, Sokolović je do danas objavio devetnaest knjiga, među kojima se izdvajaju poetske zbirke “Gdje i zašto”, objavljena u dvojezičnom izdanju na tada zvaničnom srpskohrvatskom i italijanskom jeziku davne 1983. godine, te “Bio je tada trska”, “Vjetrovi”, “Tonsko ukletstvo”, takođe dvojezične knjige poezije, potom drama “Paris, ili zalud je razapinjati Krista”, eseji “Ogledi”, roman “Oslobađanje”, te aforizmi “Reisilvanija zemlja proroka ili Poroka”. Ovaj pjesnik od 2012. godine upravlja Umjetničkim klubom “Plava paleta”, a od 2015. godine vodi i Međunarodni književni festival “Pero Živorada Živkovića”. Od 2023. godine organizuje i vodi internacionalni poetski festival “Palabra en el mundo”, čime njegovo djelovanje dobija izrazit interkulturalni karakter. Veliki broj djela nastalih u obliku nekomercijalnih audio-knjiga donirao je udruženjima slijepih i slabovidih. Za svoje djelo dobio je preko stotinu nagrada u Italiji, što ga čini najnagrađivanijim južnoslovenskim autorom u Danteovoj zemlji.
Prilikom boravka u Banjaluci, a povodom nove knjige, govorio je za “Nezavisne”.
NN: Za početak, uticaj slika Gistava Moroa možemo pronaći u djelima Marsela Prusta, Oskara Vajlda, Stefana Malarmea i drugih književnika koji su stvarali krajem devetnaestog vijeka. Kako, kada i na koji način je Vas zainteresovalo Moroovo djelo?
SOKOLOVIĆ: Kada se sagleda moj cjelokupan poetski opus, ono što je nesporno jeste konceptualni pristup. Drugim riječima; svaka knjiga ima upečatljivu nit koja je potka svakom ukoričenju. Dakako, tu izdvajam dvojezične zbirke poezije koje su, uslovljene mogućnošću prevoda, kompilacije. Prvo čega sam se dotakao (po mom mišljenju nezaobilazno) jesu grafički listovi A. Direra, koji su poetski “oslikani” u zbirci “Lako je jurišati na nebo koje ćuti…” Ako su se iznašli parametri da se to uradi sa takvim magom, onda, svakako, ni Gistav Moro nije ništa manji izazov.
NN: Knjiga “Ples među podsjenama” prvi put je objavljena 2014. godine, ako se ne varam, u samo pet primjeraka. Aktuelno drugo i, slobodno možemo reći, luksuzno izdanje knjige, koje je objavila “Besjeda”, takođe je izašlo u tek sto primjeraka. Čini se da, svjesno, poeziju iz ove knjige čuvate samo za odabrane?
SOKOLOVIĆ: Hajde da budemo pošteni prema samima sebi i da si odgovorimo na jedno krajnje efemerno pitanje: koliko je poznatih nam kupaca iščitalo knjigu koju je kupilo?! Stoga je materijalna verifikacija djela dimenzija koja pripada skribomanima i diletantima. Mi ćemo da se bavimo nekim drugim prostorima. I da, zašto to ne reći, i ne treba svako da ima svaku knjigu. Onaj koji treba naći će i načina da dođe do iste.
NN: Za razliku od nekih drugih djela kao što je knjiga “Reisilvanija, zemlja proroka ili Poroka”, gdje ste se bavili ovovremenim jadima, u knjizi “Ples među podsjenama” bavili ste se svevremenim motivima i temama. Šta je za Vas svevremeno u umjetnosti i koliko se, po Vašem mišljenju, podudaraju pojmovi svevremeno i savremeno?
SOKOLOVIĆ: Na samoj promociji sam apostrofirao dvije dimenzije koje su neophodne da bi neko djelo i moglo da promišlja o tomu da se svrsta u samu kreaciju; to su nesmetane prohodnosti po horizontali i vertikali. Drugim riječima; stvoreno djelo (uz podrazumijevajući kvalitetan prevod) mora biti jasno i razumljivo u svakoj državi svijeta, kao i kroz kompletno vrijeme – od praistorije do atomskog doba. Ili nije kreativni iskaz. Napisano sadrži definitivno elemente svevremenosti unutar svakog konteksta.
NN: Recenzent Marko Bačanović poeziju iz ove knjige nazvao je hermetičnom, u kojoj, kako će reći, riječi nisu riječi, nego simboli za neizrecivo. Slažete li se da je pokretač ove poezije, kao i Moroove umjetnosti, težnja ka neizrecivim?
SOKOLOVIĆ: Ako objektivno sagledamo smisleno upotrebljavane riječi, šta one mogu biti, samo i jedino čisti simbol. Poteškoću predstavlja koristeći ih, najčešće čiste i bez pridjeva, ispuniti osnovne poetske postulate – dovesti ih u poziciju da pjevaju. Kada se upotrijebi čisti pojam, on je sveobuhvatan dok ga bilo koja dodatna riječ u svezi sa njim kastrira odvodeći u nepoetskom smjeru.
NN: Na simbolističkom planu, šta su za autora ove knjige “podsjene” i ko je “vođa” plesa među njima – slika ili pjesma?
SOKOLOVIĆ: Ukoliko se uspjelo adekvatno odgovoriti na izazov, one su ekvivalent; kao jednojajčani blizanci s razlikom da su slike samo starije. Koliko je to moguće u tom kontekstu.
NN: Na promociji knjige u Banskom dvoru nazvali ste ovu instituciju vodeću po pitanju kulture u BiH. Šta Banski dvor, po Vašem mišljenju, ima u odnosu na, uslovno rečeno, konkurenciju?
SOKOLOVIĆ: Definitivno ima nesagledivo odgovornu osobu koja je na čelu. A taj artistički hram dovoditi u kontekst sa bilo kojim drugim subjektom je do te mjere neozbiljno da neću ni da se potrudim da misli vodim u tom smjeru.
NN: Već četrnaest godina vodite klub “Plava paleta”, a iza Vas je i jedanaest izdanja festivala “Pero Živorada Živkovića”, te tri izdanja festivala “Palabra en el mundo”. Na koji način uspijevate sve to realizovati bez finansijske podrške grada, kantona, države?
SOKOLOVIĆ: Skuplje robe od novca niti jeftinije od čovjeka nema. Mislim da ta premisa definiše sve. Sloboda nema alternative, a oni koji se bave kreacijom imaju satisfakciju (kada su balkanski prostori u pitanju) da se bave onim što nikomu ne treba. Pa ostanimo tom modalitetu dosljedni. Kako da vas razumiju određeni činovnici, a vi im doslovno slobodu poklanjate. Ne mogu si lično priuštiti taj luksuz. Najsretniji su kada su tim dalje od mene.
NN: U Italiji ste dobili preko 100 književnih nagrada. Vaše djelo priznato je i u Srbiji, Poljskoj, Americi, ali je na neki način, posebno vezano za Italiju. Koja je tajna Vašeg specifičnog odnosa prema Italiji i obrnuto; italijanskih kritičara, izdavača i publike prema Vama?
SOKOLOVIĆ: Svaki jezički prostori sporadično rade revizije unutar kreativnog iskaza. Kod nas niko od autora nije pobijedio tu reviziju. I logično je jer ovdje je kreacija svedena na podilaženje političkim i nepismenim oligarhijama. U Italiji poslije svih revizija opstali su i Ovidije, Vergilije, Montale, Paveze… Samo želim čistu situaciju oko djela koje iskivam; a u Italiji kritika je brutalna. Bar ona unutar koje ja “šećem” ono što sam preveo od napisanog.
NN: Na čemu trenutno radite po pitanju autorskog književnog rada?
SOKOLOVIĆ: Meni je stvaralaštvo habitus i “proizvodnja” u kontinuitetu traje u tri smjene. Uslovno rečeno, novi roman je kod urednika; nova zbirka poezije (kompilacija nagrađenih pjesama u Italiji) kod recenzenata… Pa vidjet ćemo.
Izvor: Nezavisne novine
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
