U Bosni i Hercegovini postoji osam sigurnih kuća. Pet ih je u Federaciji BiH i tri u entitetu Republika Srpska.
Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Modriči, Banjoj Luci i Bijeljini. Sve sigurne kuće uspostavile su i njima upravljaju nevladine organizacije.
Sigurnu kuću u Sarajevu osnovala je Fondacija lokalne demokratije još 2000. godine. Upravo ulaze u 26. godinu postojanja i djelovanja, a počev od 2000. godine, pa do kraja 2025. godine kroz Sigurnu kuću Fondacije lokalne demokratije prošlo je 2.569 korisnica/ka. U okviru Sigurne kuće u Sarajevu postoje tri vrste podrške za žrtve nasilja.
Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u porodici radi kontinuirano od oktobra 2000. godine. Primarni cilj je osiguranje fizičke zaštite i sigurnosti žrtava kao i psihosocijalni tretman u cilju prevazilaženja traumatskih iskustava i reintegracije u društvenu zajednicu. Kapacitet skloništa je 25 korisnika/ca (10 žena i 15 djece).
Sklonište za djevojčice/djevojke žrtve incesta, seksualnog zlostavljanja, silovanja, porodičnog nasilja i nasilja od strane drugih osoba. Kontinuirani program od 2002. godine koji se odnosi na zaštitu djevojaka starosne dobi od 12 godina. Kapacitet skloništa je do 10 osoba. Primarni cilj programa je osiguranje direktne zaštite djevojaka. U skloništu je djevojkama osigurana psihosocijalna rehabilitacija,(grupne i individualne terapije), kao i resocijalizacija (nastavak školovanja i ponovno uključivanje u društveni život).
Osim toga postoji i SOS crvena linija, telefon za prijavu nasilja uspostavljen 2004.godine. Broj je 033 222 000.
Kako pomažu žrtvama nasilja
– Važno je napomenuti da je Sigurna kuća jedino sklonište za žrtve nasilja na teritoriji Kantona Sarajevo. U Sigurnoj kući žrtvama porodičnog nasilja pruža se fizička zaštita i sigurnost, ali i čitav spektar drugih usluga kojima se postiže rehabilitacija i resocijalizacija žrtava nasilja.
Žrtve nasilja u Sigurnoj kući mogu boraviti do šest mjeseci, a ukoliko se ukaže potreba, njihov boravak može se i produžiti. Nakon izlaska iz Sigurne kuće, Fondacija lokalne demokratije korisnicama nastavlja pružati besplatnu pravnu, psihološku i socio-ekonomsku podršku u Centru za žene, kako i nakon izlaska ne bi ostale same i prepuštene samo sebi.
Tokom 2025. godine korisnicama su pružene 1.301. usluga besplatne podrške u Centru za žene – kaže za Faktor PR Fondacije lokalne demokratije Lejla Lojo-Karamehmedović.
Naša sagovornica ističe da broj korisnica Sigurne kuće jeste promjenjiv, no kapaciteti Sigurne kuće u Sarajevu su u prosjeku popunjeni 70 posto. Svaka sigurna kuća vodi vlastitu bazu o broju korisnica.
U Sigurnoj kući u Sarajevu je tokom prošle godine, od prvog januara, do 31. decembra 2025. godine, bilo smještenu 110 korisnica. Ovo je i zvanični podatak JU Kantonalni centar za socijalni rad putem koji se vrši prijem i smještaj žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Važan podatak je i taj da je tokom 2025. godine broj noćenja u Sigurnoj kući iznosio 6.151.
Od svog osnivanja, pa do danas nije se nikada desilo da je Sigurna kuća bila bez korisnica, što najbolje govori o njenoj neophodnosti djelovanja i postojanja.
Zanimalo nas je na koji način žena žrtva nasilja dospije u Sigurnu kuću.
– Prijem žrtava nasilja u Sigurnu kuću u Sarajevu vrši se isključivo putem centara za socijalni rad ili policije i to na osnovu Protokola o saradnji na podršci i zaštiti, koji je Fondacija lokalne demokratije potpisala sa Kantonalnim ministarstvom za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica, Ministarstvom za unutrašnje poslove Kantona Sarajevo i JU Kantonalnim Centrom za socijalni rad još 2001. godine.
Sigurna kuća u Kantonu Sarajevo nalazi se na tajnoj lokaciji i žrtva ne može sama doći u Sigurnu kuću. Prijavljivanjem nasilja policiji ili Centru za socijalni rad, policijski službenik ili uposlenik Centra za socijalni rad žrtvi nasilja ponudi mogućnost smještaja u Sigurnu kuću, kako bi se žrtvi osigurala fizička sigurnost i zaštita, ali i pružila prilika za psihosocijalni tretman i dugotrajniji oporavak – kaže za Faktor Lejla Lojo-Karamehmedović.
Sigurna kuća u Tuzli
U Sigurnoj kući u Tuzli trenutno je smješteno 16 osoba. Od toga je pet žena i 11 djece – (šest dječaka i pet djevojčica). Kapacitet kuće je 24 kreveta za smještaj raspoređeno u sedam soba.
– Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama FBiH, žrtva nasilja su u najvećem broju slučajeva smještene na osnovu rješenja Centra za socijalni rad ili na zahtjev policije. Žrtve također može na vlastitu inicijativu tražiti smještaj u Sigurnu kuću, koji u većini slučajeva bude realiziran, a onda se od nadležnog Centra za socijalni rad dostavlja rješenje o smještaju – kaže voditeljica Sigurne kuće u Tuzli Danijela Huremović.
Prema njenim riječima, u Sigurnoj kući koju vodi Udruženje Vive Žene postoje razni vidovi terapija, kako bi se žene osnažile.
Prva psihološka procjena za tretman – inicijalni upitnik koji mjeri simptome depresije, anksioznosti, PTSP i opće funkcionalnosti, koji uz opservaciju psihologa/psihoterapeuta, predstavlja osnov za kreiranje psihosocijalne podrške.
Zatim socijalno-pravno savjetovanje uz izradu različitih podnesaka prema sudu, zahtjev ili molbi, preporuka. Za žene žrtve nasilja jako je bitna individualna psihoterapija, psihološka podrška, krizne intervencije, grupna body terapija, psiho-edukativna grupa, te grupa za socijalno savjetovanje.
Također su osigurane zdravstvene i sanitarne intervencije uz organiziranje specijalističko-konsultativnih pregleda kod ljekara, te radno-okupaciona i kreativna terapija.
Postoji i pedagoški rad sa djecom – individualno, u paru ili u grupi, uz redovno pohađanje nastave u školi.
Za žene je osigurano i ekonomsko osnaživanje i preporuke za zapošljavanje uz kontakte i saradnju s institucijama.
Šta nakon napištanja Sigurne kuće
Zanimalo nas je šta bude sa ženama nakon što napuste Sigurnu kuću.
– Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama FBiH, smještaj može trajati šest mjeseci, ali se na zahtjev Sigurne kuće uz rješenje nadležnog centra za socijalni rad može produžiti ukoliko postoji i dalje postoji potreba za psihosocijalnom tretmanom, ako je veliki rizik od počinitelja za žrtvu ili ako se nisu osigurali svi uvjeti za adekvatan život nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Iskustva su različita. Neke žrtve nakon tretmana nastavljaju bračnu ili vanbračnu zajednicu, nek od njih imaju podršku srodnika pa nastave život uz njihovu podršku u vidu osiguravanja stambenog prostora, neki uz našu podršku pronađu posao i mogu na osnovu toga nastaviti samostalan život, za neke žrtve srodnici ili nadležni centar za socijalni rad pronađu alternativni smještaj koji odgovara njihovim potrebama – kaže za Faktor danijela Huremović.
Ona također naglašava da, nažalost, i pored brojnih psiholoških tretmana, oni žrtvi ne mogu zabraniti da se vrati nasilniku. Dodaje da otac nasilnik ima pravo viđati djecu koju ima sa žrtvom, ukoliko ne postoji zabrana prilaska djeci. No ako ima zabranu prilaska majci, odnosno žrtvi, ne postoji nikakva prepreka da zlostavljač viđa djecu. Huremović naglašava da se ti susreti odvijaju u Centru za socijalni rad, te da je nasilnicima zabranjeno dolaziti u Sigurnu kuću.
Sigurna kuća u Bihaću
Za žene žrtve nasilja u Bihaću brine se Sigurna kuća koju vodi Udruženje “Žene sa Une”.
Nažalost, broj slučajeva nasilja nad ženama se ne smanjuje, već povećava.
– Samo od početka ove godine do današnjeg dana imali smo 10 novih slučajeva – kaže za Faktor voditeljica Sigurne kuće u Bihaću Aida Nanić.
Procedure i pravila su ista kao i u dva ranije opisana slučaja.
No, Nanić ističe da jako zabrinjava činjenica što se žene žrtve nasilja po nekoliko puta vraćaju nasilnilu, a zatim i u Sigurnu kuću.
– Uvijek kažu bolji je, smirio se. Mi ne možemo nikome zabratiti da se vrati nasilniku, ako je punoljetna osoba, možemo samo ako se radi o maloljetnicama. Tada reaguje Centar za socijalni rad. Uglavnom, mi nasilnicima ne damo ni blizu Sigurne kuće. Jako mi je žao ako se žena vrati nasilniku, nakon svega što smo učinili. Imate raznih slučajeva. Ako nasilnik ima zabranu prilaska djeci, u tom slučaju se žena ne može vratiti s djecom u tu kuću. Može jedino sama. Ali sve je stvar dogovora. Ako nasinik ima zabranu prilaska majci, one opet često dozvole da on viđa djecu. To se dešava na nekom neutralnom terenu. Drago mi je i da je zakon na neki način sada više na strani žene, jer su ti nasilnici u mnogim slučajevima u zatvoru, pa samim tim nemaju ni mogućnost da priđu ženi i djeci – kaže za Faktor Aida Nanić.
Zbog svega ovoga što ste pročitali, učite svoje djevojčice da šamar nikad nije “samo šamar”, što kaže replika jednog filma. Šamar se neće desiti samo jednom i “nikad više”.
Starije generacije su odrasle na kulturi gdje je to bilo “normalno”. U jugoslovenskoj kinematografiji smo se nagledali lupanja šamara, kao da je to najnormalnija stvar.
U bivšoj Jugoslaviji je nasilje nad ženama bilo tretirano kao “privatna stvar”, pa ni policija nije mogla reagovati.
Sada, kada su stvari drugačije, kada imamo sistem i mehanizme da nas zaštite, učite svoju djecu da ne trpe i da vaša djevojčica nikad ne doživi šamar.
Autor: faktor.ba
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
