Mali poduzetnici u BiH nose teret sistema koji ne funkcionira: Državni službenici savjetuju ljude da krše zakon

Minimalac kao šok za male biznise

Hadžić podsjeća da je naglo povećanje minimalca u FBiH doneseno 30. decembra i stupilo na snagu odmah 1. januara – što je za mnoge bio udarac.

“Vrlo je teško u nestabilnim uslovima odlučiti se za poduzetnički poduhvat kada nemate fiksne troškove na koje možete računati”, objašnjava.

Mnogi su, kaže, morali otpuštati radnike ili ih zamijeniti mašinama.

Koliko torbi treba prodati da bi samozaposlena žena isplatila svoju plaću?

Ramić iznosi plastičan primjer samozaposlene žene koja proizvodi torbe:

“Za minimalnu bruto plaću od oko 1.687 KM, uz maržu od 50 KM po torbi, mora prodati 33 torbe mjesečno.”

Ako minimalac poraste:

“Ako mora podići plaću na 1.200 KM neto, mora prodati 40 torbi.”

Dodaje da povećanje minimalne plaće primarno puni budžet, a ne olakšava život poduzetnici, koja mora birati između rezerve za likvidnost i lične plaće.

Zapošljavanje – da ili ne?

Bez mogućnosti zapošljavanja drugih, mnogi ostaju zarobljeni u samozapošljavanju.

Hadžić ističe da se često miješa poduzetništvo i “rad u drugačijim okolnostima”.

“Mi malo miješamo biznis i rad na neki način. Poduzetnica, okej, one treba da krenu, da startaju same, ali cilj poduzetništva, cilj otvaranja i registriranja kompanije uvijek treba da bude zapošljavanje. Ukoliko se vi ograničite na to da sami radite, zašto onda ne ostati u nekoj firmi gdje vam se neko drugi brine o doprinosima, imate sistem podrške, znači neko drugi će ipak raditi prodaju, neko treći marketing, vi ćete možda voditi finansije ako je to vaša niša ili ćete raditi u prodaji. I malo možda ovo što sam ja vidjela dosad, da mi nekako stidljivo krećemo u te poduzetničke poduhvate: ‘Ja ću to malo pa da ja sebi zaradim svoju platu i da ja to mogu.’ Onda ne pričamo o poduzetništvu, onda ipak pričamo o nekom radu samo u drugim uslovima”, kaže.

No, Ramić smatra da je apsolutno uredu da neko, ukoliko je u mogućnosti, odluči trajno raditi sam/a.

Podsjeća da su i najveće kompanije svijeta počele kao jednočlani poslovi.

“Mi zaboravljamo jednu vrlo važnu činjenicu. Najveće kompanije na svijetu su počele radom njihovih vlasnika. Jeff Bezos je sam pakovao kada je osnovao Amazon svoje pošiljke, a danas šalju znači stotine hiljada, ne znam koliko tačno, možda čak i indirektno milionima ljudi na svijetu. Šta to znači? Niko kada počinje svoj poduzetnički poduhvat ne zna da li će njegova firma doživjeti treću godinu poslovanja. Ja uvijek na svojim edukacijama kažem ukoliko niste imali biznis tri godine niste ni pokušali. Prva godina je poslovanja, krećete sa nekim kapitalom, možete imati početničke pehove pa da odmah propadnete, možete imati i početničku sreću koja može biti štetnija od početničkih nesreća i da vam nekako krene. Vi mislite da radite super, a zapravo ste imali samo sreće i onda u drugoj godini vas razočaraju neki tržišni efekti koje niste očekivali. U drugoj godini poslovanja, koja je najčešće najteža godina poslovanja zato što se početni kapital istrošio, početna energija i motivacija poduzetnika su se također istrošili. Kako vam je krenulo, kako vam biznis bolje krene, konkurencija krene sa svih strana, uključujući nelojalnu konkurenciju na crno. Ne slažem se da poduzetništvo treba da krene sa zapošljavanjem deset ljudi. Poduzetništvo treba da krene na način kako može da krene. Apsolutno je u redu da neko i sam radi tri, četiri godine dok ne uspije zaposliti radnike. Apsolutno je u redu i da neko odluči da trajno, ukoliko je u mogućnosti, radi sam, zašto da ne. Bitno je samo da ljudi rade, da produktivno stvaraju i da zapravo imaju profit i dobit od svog rada, a ne da budu u situaciji da jako puno rade. Poduzetnici rade 12 do 14 sati dnevno, 6 do 7 dana u sedmici. Poduzetnica je u svojoj firmi i direktorica, i vlasnica, i čistačica, i utjerivač dugova, i sve što treba da bude prva godina poslovanja. Znači, jako je bitno, kada se već toliko žrtvuje, da joj 70% njene zarade ne uzme država”, pojašnjava.

Država, minimalac i narativ o sukobu radnika i poslodavaca

U kontekstu aktualnih rasprava o minimalnoj plaći i pritisku na realni sektor, Selma Hadžić naglašava da je najveći problem to što se ključne ekonomske odluke u BiH donose bez čvrstih analiza, bez uvida u stvarne posljedice i bez uvažavanja onih koji pokreću i nose privredu. Smatra i da se u javnosti površno predstavlja sukob radnik–poslodavac:

“Ja bih voljela da se odluke koje se donose zavisno donose na bazi egzaktnih podataka i analitike. Da nam neko izađe sa podacima i kaže ok, taj minimalac koji je povećan prošle godine nije doveo do smanjenja broja radnih mjesta ili nešto slično. Imamo osjećaj da se odluke donose na bazi prihoda koji će se ostvariti. Maloprije je Adela također rekla povećava se minimalac radi države. Ja ću iz poduzetničke struke reći. Poduzetnici vole ovu državu. Poduzetnici su krenuli u poduzetnički poduhvat ili sami da rade ili kroz zapošljavanje zato što vole ovu državu. Nisu otišli negdje drugo nego su ostali u ovoj državi i odlučili tu da prave nešto novo. Ali, vodite računa svi, poduzetnici nisu glineni golubovi koji samo čekaju i imaju metu nacrtanu na sebi i čekaju kako će neko drugi dirigovati odluke.”

Podsjeća da je Slovenija teško podnijela povećanje minimalca od 15%, a da je FBiH povećanje bilo još veće, ali napominje da:

“Minimalna plaća koja je sada povećana ne može zadovoljiti budžet jer su cijene skočile.”

Ramić dodaje da u BiH 52.000 ljudi radi na crno, a oni legalni praktično finansiraju zdravstveno osiguranje njima.

Zakon o radu i fiskalizaciji: Reforme koje otvaraju nova pitanja

U trenutku kada se donose odluke s ogromnim posljedicama za privredu, Adela Ramić upozorava da Bosna i Hercegovina i dalje nema ni osnovne, pouzdane i jedinstvene podatke o tržištu rada, gašenju firmi i realnom stanju u privredi — dok paralelno buja crna ekonomija.

“Mi znamo da u Federaciji BiH, prema podacima Međunarodne organizacije rada, 52 hiljade ljudi radi na crno. I to duži niz godina. To je ogroman broj ljudi koji ne uplaćuju doprinose, znači mi koji smo legalno zaposleni za njih plaćamo zdravstveno osiguranje. Mi nemamo izvještavanje o privredi, niti o bilo čemu drugom”, upozorava.

Ramić naglašava da institucije raspolažu samo fragmentima statistike, što otvara prostor za manipulaciju, a političke odluke se donose bez jasnog uvida u posljedice koje pogađaju realni sektor:

“Mi nemamo podatke koji će nam reći koliko je biznisa propalo, koliko je radnih mjesta uništeno, zbog čega su uništeni. Imamo samo fragmentirane podatke i fragmentiranu statistiku koju svako koristi kako želi.”

Ističe i da najavljene izmjene fiskalnih propisa otvaraju dodatne dileme o tome šta država zapravo želi postići.

“Zakon o fiskalizaciji želi da defiskalizira paušalne obrte… uložit ćemo milione maraka poreskog novca u zakon o fiskalizaciji koji će defiskalizirati određene biznise”, kaže.

Na pitanje da li donositelji odluka razumiju kako izgleda tržište rada i stvaranje prihoda, Ramić je vrlo direktna:

“Ogromno je finansijsko neznanje, finansijska i ekonomska nepismenost u BiH. U parlamentu sjede ljudi koji nemaju osnovno ekonomsko znanje.”

Poduzetnice, porodiljsko i bolest: Kada sistem nema rješenje

U najosjetljivijoj temi, Ramić objašnjava koliko je sistem okrutan prema samozaposlenim ženama koje odu na porodiljsko ili se razbole.

“Ako samozaposlena poduzetnica jedan mjesec ne uplati zdravstveno, gubi pravo na liječenje. Likvidacija traje šest mjeseci, stečaj dvije do tri godine. Državni službenici savjetuju ljude da krše zakon da bi riješili svoj problem, jer znaju da sistem ne valja. To je strašno”, zaključuje edukatorica za finansijsku pismenost, Adela Ramić.

Izvor: N1