Našoj omladini fali dobrih uzora. Čeznu za tim. Loših uzora imaju, nažalost, napretek. Ono omladine što je sa nama u klubovima, gledamo da odgajamo i uputimo na dobre i vrijedne ciljeve. Na čast i čestitost. Na bezuvjetno poštenje.
Riječ je o neobičnom sportu – airsoftu.
Dženis Imširović je profesor engleskog jezika i književnosti, a na kursevima predaje i njemački. Adnan Smajić je magistar poslovnog menadžmenta i poznati biznismen u Bosni i Hercegovini. Dženis je predsjednik Federalnog saveza airsoft klubova, a Adnan njegov zamjenik.
Aktivni su članovi jednog od pet airsoft klubova u Zenici. Na neki način su i pioniri i praktično lideri ovog sporta. Posvećeni su i puni energije u ovome što rade.
Predstavljaju nam izuzetno atraktivan sport, koji sve više osvaja srca mladih.
Dženis: Ovo je sport sve masovniji u većini razvijenijih država svijeta. Airsoft je timska igra, nastala nekih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Japanu. Prije 15-20 godina je igra došla u BiH. To je na neki način simulirani rat.
Adnan: Airsoft ima značajnu ekspanziju u BiH, posebno u posljednje tri-četiri godine. Raste interesovanje omladine za sport koji je rekreativnog karaktera. Značajno je povećanje airsoft klubova. U Federaciji je trenutno blizu 80 klubova. Od toga je u Federalnom savezu za sada samo 25 klubova i želimo sve uključiti pod jedan krov.
Naš Federalni savez je član Evropske federacije airsoft klubova. Imamo komunikaciju sa drugim airsoft organizacijama drugih država u Evropi. Ovakvog rada, poput našeg, nema nigdje u Evropi. Razvili smo takmičarski dio airsofta koji ne postoji u drugim regijama i državama.
Osnovali smo neku vrstu federalne lige i oformili pet takmičarskih disciplina: precizno gađanje u metu sa određene distance u tri kategorije: repliku pištolja, repliku puške i repliku snajpera. Tu su i dvije dinamičke discipline, gdje se u određenim stejdževima takmičari nadmeću u preciznosti i brzini. U kontaktima sa drugim airsoft predstavncima regija i država pitamo ih da li ima nešto takvo i nismo našli ništa slično. Iz godine u godinu ta naša federalna liga postaje sve ozbiljnija.
Dženis: Kad sam kao predsjednik Federalnog saveza bio sa evropskim kolegama, mislio sam da ćemo tamo biti u nekom podređenom položaju, a onda vidim da ljudi u tim državama imaju neke drukčije probleme nego mi. Vidim, negdje je to isključivo biznis. Nema nikakvog takmičenja, a kod nas je liga nadmetanja praksa već četvrtu godinu.
Kako se kreće cijena opreme?
Dženis: Od 1.000 do 4.000 hiljade maraka. I na tim replikama pištolja i puške postoje i dodaci, pa i snajperi. To je za poređenje: želiš li voziti porsche ili golf. Za airsoft se koriste samo replike oružja na baterije, a ima i plinskog oružja. Koriste se plastične kuglice kao municija. Te replike se ne mogu prepraviti u neko pravo oružje. Premda izgledaju kao pravo oružje, sa njim nemaju dodirnih tačaka.
U airsoftu nema ozbiljnih povreda. U jedinoj opasnosti su oči, ali se problem rješava jednostavno sa zaštitnim naočalima. Daleko više ima povreda u fudbalu nego li u ovom sportu. Ja sam 15 godina u tom sportu, a pamtim samo dvije-tri povrede. Kliznuće, nezgodan pad, a to su povrede koje se podrazumijevaju. Ovo je najsigurniji sport od svih adrenalinskih igara. To je sport, druženje, boravak u prirodi, fizička izdržljivost, čist zrak i dobra kondicija.
Adnan: Mora se znati, organizatori igara ne dozvoljavaju izlazak na teren bez potpune opreme.
Sport je militariziran, praktično vojna vještina. Za njega ipak kažu da je najstariji sport u svijetu?
Adnan: Dosta olimpijskih sportova su na neki način povezani sa vojnim vještinama. Od streljaštva, gađanja puškom, gađanja glinenih golubova, gađanje pištoljem, lukom i strijelom, bacanje koplja. Ima dvadesetak olimpijskih sportova za koje bi se moglo reći da su dijelom i ratne vještine. Zato ne treba da čudi i zanimanje za airsoft, koji pretenduje da postane svjetski priznatim sportom.
Svjedoci smo da su akteri u airsoftu podvrgnuti velikim naporima.
Dženis: Da, igra ponekad traje od tri do 24 sata. Uz brdo, niz brdo, u šumu, niz šumu. Marševi, trka. A sve sa replikama koje su teške po nekoliko kilograma. Znojite se, sunce ili kiša, bilo kakvi da su uvjeti, morate razmišljati, taktizirati jer imate protivnika. Radi se o inventivnom sportu. Nakon tih aktivnosti mogu za sebe reći, ponekad imam jake mišićne upale. Ali spavam ko klada. U šumi i na poljima iščistimo pluća, kući dođemo psihički rasterećeni. Svi psiho i fizički otrovi su izbačeni, organizam je čist. Za mnoge ljude je ovo neka vrsta terapije. Većina nas na neki način duboko u sebi nosi ratne traume.
Ljudi, koji su u stresnim biznisima kažu mi da u vremenu igre ništa ne o sjećaju, nikakav svakodnevni teret. Ima samo sve većeg olakšanja kako igra odmiče. Kad dođu u ponedjeljak na posao, kažu, umorni su, ali sretni, oslobođeni od svih viškova koji nagrizaju modernog čovjeka i glava je bistra. Ima više benefita airsofta. Upoznao sam ljude iz cijele BiH. Imam prijatelje od Bihaća, Cazina, Mostara, Ljubuškog… Od Zenice, odakle sam, pa do drugih gradova imamo snažna prijateljstva, jednu jaku kolegijalnost.
Airsoft je, kažu, vezivno tkivo za mnoge životne stvari…
Dženis: Ima nas svugdje. Recimo u gorskoj službi spašavanja, ima među nama vatrogasaca, radioamatera… U mnogim smo službama korisnim za ovo društvo. Učestvovali smo u gašenjima požara. Kad se dogodila ona tragedija u Jablanici, Konjicu, Kreševu i Fojnici, među prvima smo pružili ruke pomoći. Među prvima su se organizirali airsoft klubovi u Sarajevu, Kaknju, Visokom, Zenici, Tešnju…
Ljudi su samoinicijativno uzeli slobodne dane na poslu i krenuli pomoći. Njihovim autima, sa njihovim gorivom, otišli u Jablanicu, Konjic. Odmah smo se stavili na raspolaganje Civilnoj zaštiti, radili na čišćenju. Niko nikog nije tjerao. Ali to je taj patriotski osjećaj da u miru želiš pomoći. Kad pomažeš svom najbližem, od mahale do grada i države.
Adnan: Kad je bio zemljotres u Turskoj, naši klubovi su se angažirali od Tešnja, Sarajeva, Mostara i došli smo u sabirne centre, gdje smo šlepere i šlepere, sa tom sjajnom ekipom iz Pomozi.ba, poslali u Tursku. Imali smo svoje ljude kao dežurne timove. Imamo u Zenici dvojicu koja su sa Civilnom zaštitom i GSS-om išli u Tursku kao spasioci. Dakle, naš svijet je svijet pripadnosti timu i nama je zajedništvo odgovor na bilo kakvu nevolju.
Dženis: Sa tim ljudima iz airsoft klubova imaš ugrađeno ljudsko osjećanje da nisi sam. Znaš da imaš ekipu na koju se možeš uvijek osloniti.
Adnan: Ta timska snaga airsoftu daje draž. Zato je taj sport poseban. Ljudi ponekad pitaju je li to paintball. Ne, paintball je jednostavnija igra. Ti rekviziiti ne slične pravom oružju. Oni koriste municiju koja ostavlja trag boje. Airsoft kuglice ne ostavljaju trag. Osnov airsofta je fair play. Pogođeni mora priznati da je pogođen.
Govori se o sve većoj popularnosti ovog sporta? Koliko ima klubova?
Adnan: Ekspanzija je evidentna. Trenutno u Zenici ima pet klubova, a do prije četiri-pet godina bio je jedan. U Zavidovićima su tri kluba. U Tešnju šest klubova, u Kaknju dva, u Sarajevu desetak klubova. U malom naselju Željeznom Polju je jedan klub, Mostar ima dva-tri kluba. Sa mnom u klubu su moja dva sina, zet i sestrić. Imamo u ekipama zajedno očeve i djecu, braću. Imamo čak majku i sina u jednom klubu.
Dženis: Imamo u klubu i pet-šest mojih učenika. Najveći broj mojih prijatelja su članovi. To su prijateljstva koja vrijede. Kad idem na put, ostavim ključ od doma prijatelju iz kluba. Tražim ako mi nešto treba, dajem ako nekome treba. Mnoge ljude privuče ta odanost kolektivu.
Adnan: Ima i ta ekološka svijest. Nakon svih aktivnosti sve počistimo iza sebe. Kao Japanci. Nije uzalud airsoft njihov izum. Učestvovali smo u nizu ekoloških akcija. Treba li čišćenje, tu je odmah i do pedesetak naših ljudi u akciji. Da ne zaboravimo i pošumljavanje.
Dženis: Mnogi klubovi se odazivaju i na akcije darivanja krvi. Ja sam darovao krv više od 30 puta, ali i mnogi drugi su brojni davaoci. Radim u prosvjeti. Našoj omladini fali dobrih uzora. Čeznu za tim. Loših uzora imaju, nažalost, napretek. Ono omladine što je sa nama u klubovima, gledamo da odgajamo i uputimo na dobre i vrijedne ciljeve. Na čast i čestitost. Na bezuvjetno poštenje.
Adnan: Ima još nešto posebno važno. Na ovaj način omladinu odvajamo od ovisnosti od tehnologije. Naše aktivnosti su u prirodnom ambijentu. To nisu poligoni kao u paintballu, koji se realizira na malim površinama. Kod nas je teren šuma i poveći prostor, a to je poseban benefit. Posebno je istaknuta ta društvenost kao vrijedna činjenica. Druženje među generacijama i različitim profesijama. Na jednom mjestu imamo doktore nauka, studente, srednjoškolce, privatne poduzetnike, liječnike, policajce, vojna lica. I svi smo jednaki, bez privilegija. Osim u vještinama koje je neko usvojio. Ovo je timska, kolektivna igra.
Ponekad vas mediji znaju i oklevetati…
Adnan: Pokušavamo biti korisni za društvo kako bismo sa sebe skinuli stigmu da smo mi neke osobe koje priželjkuju rat. Cijeli svijet se bavi ovim sportom, ali ovdje na nas u BiH najviše udaraju. A upravo naši federalni klubovi su u svojim sredinama postali prepoznatljivi po društveno korisnim angažmanima.
Dženis: Većinom smo prihvaćeni od društva, medija, ali nas zakon ne tretira ravnopravno kao ostale sportove. Nema nas u budžetu. Svi sportski klubovi su finansirani, mi ne. A mi smo u ekspanziji kao malo koji sport, a u isto vrijeme smo u državi u nekoj sivoj zoni. Mi ne možemo biti odgovorni ako neki klub eventualno radi nešto što ne bi smio. Mi bismo svi ispaštali. Srećom do sada toga nije bilo. Zato nam treba zakon.
Danas se može pisati protiv nas, a dešavalo se, da pišu svašta u Banjoj Luci i Beogradu. Smetamo im, a ne znamo zašto. Trebaju nam zakon i pravila da bismo se zaštitili i sve stavili pod federalnu kapu.
Kako ljudima objasniti da je cijeli svijet sve više u airsoftu…
Adnan: Idemo na velike igre klubova iz regiona i svijeta. Kod nas u BiH dođu i klubovi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije… U BiH često imamo i međunarodne susrete, u svijetu prepoznatljive na Igmanu, u Visokom, Kaknju, Bužimu, Živinicama, Cazinu, Sarajevu… Zenica okupi najveći broj učesnika, od 350 do 400 učesnika. Najmnogoljudniji do sada je bio susret u Visokom sa više od 400 učesnika.
Naši igrači su išli u Srbiju, Hrvatsku, Češku, Sloveniju… Igre u Poljskoj i Češkoj traju po pet dana. Problem su sredstva, a imamo želju otići makar jednom u Poljsku na susrete gdje ima više od hiljadu igrača iz cijelog svijeta. Pokažemo se u odličnom izdanju i to se ističe. Masovnost i sve više novih članova će vrlo skoro morati promijeniti odnos vlasti prema ovom modernom borbenom, atraktivnom sportu.
Autor: Sead Omeragić/STAV
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
