Grad nije imao ime. To nije bilo naselje u pravom smislu, više karavan. Tkan od šatora, konjskih uzda i mirisa putovanja. Romi koji su tu boravili vjerovali su da korijen pripada drveću, a ljudi nose dom u sebi.
Nisu brojili godine, nego Đurđevdane. Nisu poznavali kalendare, jer su znali da vrijeme ne teče kao rijeka, nego kruži poput pepela što ga nosi vjetar.
Za njih, Đurđevdan nije bio samo praznik. Bio je granica između juče i sutra. Dan kad se svijet može ponovo zamisliti i kad se duše predaka spuštaju natrag na zemlju da vide kako hodaju njihova djeca.
Pripovjedač J., što je znao čitati i dlanove i vjetar, govorio je:
„Svijet je kotač. Ko stane zarobio se. Ko ide pamti.“
I svi su ga slušali. Ne što su morali, nego jer su njegove riječi budile uspomene koje su spavale u kostima.
I tako, od davnina, narod bez mape i bez zida gradio je dom od puta, krov od neba, a zidove od pjesme.
Prije nego što su Romi imali riječi, imali su znakove. Prije jezika, imali su ples. Imali su pamćenje živo, krvavo, zlatno pamćenje što se ne zapisuje, nego prenosi uz oganj.
Za njih Đurđevdan nije bio dan u godini. Bio je trenutak kad se vrijeme savija, kad sve što je bilo i što će biti stane u jedan udah konja.
Tada, prije sunca, svi su kretali niz rijeku, bosi, s grančicama drenovine, s bosiljkom zadjevenim iza ušiju i koprivom u dlanovima.
Voda pamti ono što čovjek zaboravi, šapućući riječi koje niko osim vode ne razumije.
Djeca su trčala bosa, vrišteći kad ih kopriva pomiluje po nogama, to tjera bolest iz kostiju.
Djevojke su stavljale cvijeće pod jastuk noć prije, nadajući se da će sanjati onog koji im je suđen. A ponekad, u snu, dolazio bi neko koga nikad nisu upoznale, ali bi se probudile s osjećajem da su voljene.
U jednoj od njih, mladoj Azri, san je bio isti svake godine: konjanik sa sjenkom umjesto lica, koji joj pruža vijenac bez riječi. Nikad ga nije srela, ali ga je čekala.
Kad sunce krene uzbrdo, taborski krug se skuplja. Pali se vatra, ne samo za grijanje, već da pozove pretke, da s njima podijele vino, pjesmu i sjećanje. Žene pletu vijence od cvijeća i snova, muškarcima na šešir, djeci na čelo. Cvijet ne vene kad ga nosi onaj ko sanja. Peče se jagnje ne iz potrebe, već iz svetosti. Krv mora znati da se vraća zemlji, a miris pečenja zove i bogove, i ptice, i slučajne putnike. Pjeva se. Ne zato što je praznik, nego bez pjesme ne možeš čuti ni tišinu. Gata se uz karte, grah i otvorene dlanove. Svaka šaka je mapa prošlih i budućih puteva.
A kad padne noć, sve postaje zavjesa između dva svijeta, jednog vidljivog i drugog što ga duša samo osjeća. Tada se pred vatrom govori ono što se ne izgovara nikad: kome srce pripada, kome pjesma, kome vjetar. Azra je sjedila daleko od kruga. U ruci joj vijenac drenovine. I gle, kroz dim se pojavio on, stvaran, isti iz sna, s mjesečinom u očima. Nije rekao ni riječ. Samo je sjeo kraj nje.
Romi kad vole to je kao kad plamen zagrli vjetar.
Divlje. Sveto. I nikad tiho.
Ljubav koja ne boli nije bila.
Ljubav koja ne traje nije stigla.
Ali ljubav koja pamti to je ona prava.
Dovoljno je samo da se osjeti ista mjesečina, da se osjeti vatra pod rebrima i vjetar u glavi. A srce zna. Srce uvijek zna.
Đurđevdan nije samo dan. On je povratak. Povratak sebi, porodici, pjesmi, nebu. Đurđevdan nosi ono što se ne može zapisati, nego samo otpjevati. Možda svijet nikada neće razumjeti Rome, ali Đurđevdan pamti one koji znaju voljeti vjetar, a ne zidove. Divlje, sveto, i nikad tiho.
Jasko Borovčević
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
