IN MEMORIAM Mirza Glavaš (1956-2018) – Sad vidim da je najteže pisati o ljudima koji su ti bliski, posebice ljudima s kojima ste dijelili i radno i životno iskustvo. Posebice ratno.
Mirzu Glavaša sam upoznao u rano ljeto 1992. godine dolaskom u PRESS centar Okružnog štaba odbrane Zenica, kasnije PRESS centar 3. korpusa Armije RBiH. Bio je u maskirnoj uniformi i naoružan „tetejcem“. Iako nizak rastom, prilikom prvog susreta činio mi se znatno višim. Moguće je da je utisak pojačan time što je bio „naoružan“ i sa dva fotoaparata na prsima i VHS kamerom na desnom ramenu.
Gotovo cijeli rat imao je identičan i prepoznatljiv imidž istovremeno ozbiljnog fotoreportera i druželjubivog šereta. Njegov specifični humor prepun doskočica i hiperbola pamte i danas demobilisani ratnici i komandanti, te novinari, snimatelji i fotoreporteri, kako domaći, tako i inostrani. U takvoj vrsti humora, uprkos ratnim strahotama, najčešće se nadmašivao sa našim zajedničkim prijateljem, pokojnim Bogoljubom Ilićem. Snimateljske, fotoreporterske, pa i povremene novinarske poslove u vrijeme rata obavljao je s dojmljivim entuzijazmom, snažnom voljom i gotovo neograničenom energijom. Nikada nije tražio odmor ili poštedu. Pa ni nakon gelera koji je „zaradio“ na šerićko-tesličkom ratištu 1994. godine.
Njegove su fotografije objavljivane u „Štitu“, „Patriotskom listu“, „Našoj riječi“, „Oslobođenju“, sarajevskim „Večernjim novinama“ i nerijetko u svjetskim časopisima putem novinskih agencija koje su boravile na području zone odgovornosti 3. korpusa. Broj video-priloga i reportaža gotovo je nemoguće izbrojati. Prvo ih je snimao u VHS, a kasnije u SVHS i Hi-8 formatu, a plasirani su najviše na RTV BiH, ali i na najvećim svjetskim televizijskim stanicama, poput CNN-a. No, čini mi se da mu je fotografija u ratu bila, ipak, najdraža forma izraza. Zboga toga bi komemoracija njegovim objektivom možda bila upečetljivija od ove – pisane i izričajne.
Njegove su izložbe bile nezaobilazne tokom godišnjica brigada, 3. korpusa i Armije RBiH. Obilovale su detaljima iz borbe. Ne slučajno, jer se vazda prvi javljao da svojom kamerom i fotoaparatima učestvuje u akcijama. Cijeli rat je pripremao i, čini mi se, živio za jednu posebnu izložbu fotografija. Izložbu fotografija posvećenu djeci ratnih stradanja. Jer, djeca su, znao je reći, najveći stradalnici.
Sudbina je htjela da budemo kolege i nakon rata, na Radio-televiziji Zenica, sve do kraja 2005. godine. Redakciju Televizije Zenica je uvijek gledao kao redakciju prijatelja a ne zaposlenika. To se vidjelo u njegovom odnosu spram novinarskih obaveza, a posebno je to, spreman da pomogne, ispoljavao prema novopridošlim i neiskusnim snimateljima.
U ovih 26 godina prijateljevanja nismo jedan drugom rekli ružnu riječ. Nikada!
Dragi prijatelju, neka je laka zemlja koju si branio i neka je rahmet tvojoj originalnoj duši! To činim u svoje ime i u ime tvojih ratnih drugova iz PRESS centra 3. korpusa: Džemaludina Ramića, Mileta Srdanovića, Selvedina Avdića, Adnana Džonlića, Taiba Terovića, Damira Kukića, Amira Krivokape, Jazida Ahmetkadića, Vesne Pojskić…
Autor je prof. dr sc. Spahija Kozlić, nekadašnji načelnik PRESS centra 3. korpusa Armije RBiH, glavni i odgovorni urednik „Patriotskog lista“ i glavni i odgovorni urednik RTV Zenica
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
