Teško mi je gledati kako stari. Vrijeđaju me njene bore. Nisam je se nagledala mlade kao onda kad sam se već u pola tri naginjala do pasa na balkonu i čekala da se vrati s posla. Bila je najljepša od svih žena koje su u tri sata i pet minuta šetale glavnom ulicom najzapadnije bosanske provincije - tih kasnih '80-ih godina. Slale bismo jedna drugoj poljupce, k'o da smo ostalim prkosili našom ljubavlju. To nije bio prkos, nego nemoć. Ja, samo sam imala nju, a ona samo mene. Moj otac je imao drugu ženu i neko drugo dijete.

Najčešće se plašim činjenice da nisam više u njenom krilu s obje strane zaštićena bedemima njedara. Kao zec sam se uplašila onog dana kad sam u njenom pogledu prepoznala da je došao red na mene. Njoj sam sada jača ja, meni vjeruje, u mene se uzda, a ja je i dalje zovem kod svake, i najmanje brige. Da me nije stid, ljudima bih s njom prijetila. Godine čekanja, ispraćanja, strepnje nimalo nisu otupile njenu roditeljsku oštricu. I sad mirno stojim pred njom. Ona ne prihvata izlike, opravdanja, ne povlađuje i ne mazi me. Bez nje, i ja bih se urušila, mislim.

Još jedan Bajram je pred nama. Sručit ću joj u kuću svoju djecu, prazne tegle, graju u trajanju od tri dana. Gledat ćemo se onih malobrojnih minuta kad ostanemo same, nemoćne da išta kažemo. Dani i mjeseci neispričanih priča zapet će između zuba, tiskati se...i ništa. Sve će biti malo i nedovoljno da poremeti našu šutnju. A svašta bih je pitala. Cijeli mi se život desio u ovim godinama otkako odlazim i dolazim. I taj brak...kako s njim, i klinci - kako da ne pogriješim? Na polasku će gristi obraze i debele ruke moje djece, vjerujući da će tako ostati komad njih. Mahat će za punim automobilom na odlasku i trudit ćemo se uhvatiti pogled jedna drugoj dokle god je to moguće. I opet ću je ostati željna.

Dnevni avaz / Autor Elameri Škrgić