Slušanje je pretpostavka dijaloga – U vremenu kada sve manje živimo u stvarnosti a sve više unutar vlastitih predstava o njoj ili, pak, u slikama posredno ili neposredno nametnutim, nije teško složiti se sa procjenama kako je današnjica u znaku kulturne implozije, fenomena koji ukazuje na opasnu redukciju znanja i zatvaranje svijeta.
O stvarnosti tako znamo samo ono što nam se dopusti da znamo. S druge strane, „politeizam“ vrijednosti putem sugeriranja jednakovrijednosti odluka sve više širi krug olako napuštenih nazora o svijetu, posebno onih koji počivaju na bitno humanističkim tradicijama. Posljedice ovakvog usmjerenja jesu (kod mladih naprimjer) svojevrsna emotivna nepismenost, nestanak kulture čitanja i lišenost smisla koja je za njih gotovo nesnosna.
Dodamo li ovome da je javno mnijenje obogotvoreno zbog konzumerizacije životnog svijeta (u kojoj je profitu podložno tijelo, duša, nagoni, pa čak i crte lica, itd.), te sve prisutniji deficit pažnje, mladi čovjek pribjegava svim raspoloživim sredstvima da bi bio opažen. Provodi se jer se sve manje umije veseliti, živi noću jer ga danju niko ne prepoznaje, a učitelji, potencirajući znanje kao dogmu i ne podstičući kreativno i kritičko mišljenje, u odnosu prema mladima djeluju najčešće u krajnostima – prisilom ili, pak, metodama zavođenja. Tertium non datur!
U vezi je to, svakako, i sa savremenom komunikacijskom tehnologijom koja čovjeka počesto dovodi do prividnog uvjerenja kako mu ona podaruje slobodu da, bez bilo kakvih zadrški, može reći bilo što o bilo čemu, te da, također, svaki prigovor na vlastiti stav pojedinac može tehnički poništiti koristeći pri tome bogati web instrumentarij. Savremeno doba je time i era govornog cirkusa, karneval prezasićen govorkanjem i logomanijom u kojoj svako polaže pravo na konačno tumačenje zbilje što je Michel Foucault nazvao logofilijskim prividom u kome se mnijenje da je govor suveren, te da je oslobođen različitih vrsta pritisaka, nameće kao valjano.
Dakako, on smatra da se iza te prividne ljubavi prema govoru krije, ustvari, jedna posebna vrsta fobije – logofobije kao straha od „mase rečenih stvari, od ovih izjava, od svega što tu može biti nasilno, diskontinuirano, kavgadžijski haotično i opasno, od sveg ovog neprestanog i razuzdanog mrmljanja govora“. Posljedica ovakvih redukcija potrebe da čovjek iskreno saznaje i djeluje s drugima jest okupacija pojmova i prividan razgovor. Prividan je zato što na prvi pogled dopušta govor drugog, ali bez potrebe da ga se sa-sluša. Time on nije raz-govor.
U sjajnoj raspravi pod naslovom Hölderlin i suština poezije njemački filozof Martin Heidegger, pozivajući se na Hölderlinove iskaze o poeziji (posebno drugi i treći: „Zato je čovjeku dato najopasnije od svih dobara – jezik… da njime daje svjedočanstvo o onom šta on, čovek, jeste…“ i „Čovjek je mnogo iskusio. Mnoge nebesnike nazvao, Otkad jesmo razgovor i možemo čuti jedni druge.“), istovremeno promišlja jezik i govor kao nevinu igru, ali i kao veliku opasnost.
Govor opasnim postaje u momentu nedostatka slušanja Drugog kao pretpostavke bilo kojeg dia-logosa, odnosno raz-govora. On je „opasnost nad opasnostima, jer prije svega stvara mogućnost za opasnost“. Ipak, „mi, ljudi, jesmo razgovor. Čovjekovo biće utemeljuje se u jeziku; ali jezik se istinski događa tek u razgovoru“. U ovom spisu nam Heidegger, kroz Hölderlinove stihove, sugerira kako je u savremenom dobu potrebno, na neki način, pomjeriti granice moći slušanja kako bi jezik više bio sporazumijevanje a manje opasnost.
Ergo, za one koji ne slušaju Drugog nekorektno je upuštati se u dijalog budući da on podrazumijeva susret na ravnopravnoj osnovi. Takvima bi bilo korisnije da plijeve luk ili, još bolje, da češće vode ljubav.
Spahija Kozlić (autor je profesor filozofije i sociologije na Pravnom fakultetu UNZE)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
