Šahovski put ratnika sa Jalije
Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.
Evo i petnaesta priča!
Batonci u trci života
Ahmed Karalić, rođen je 21.oktobra 1974.godine, u Zenici, od majke Asime i oca Esada, pored još brata i sestre koje ima. Osnovnu školu je završio u Zenici a potom započeo srednju tehničku školu u TŠC „Ibrahim Perviz“. Gubitak oca 1990. godine, efendije Sejmenske džamije, u kojoj je započeo i završio svoj radni vijek, pa preseli na ahiret,svakako je na njemu ostavilo traga. Još mi ispriča kako mu je otac pričao da je radeći praksu imama u gradskoj džamiji u Konjicu, doživio plaho lijepih trenutaka. Spominjao je i nakog Bajru koji i nije baš hrlio u džamiju, ali je efendiju poštovao i na svakom koraku mu bio od pomoći. Mašallah!
U trećem razredu škole, april 1992.godine, kada agresor sa svih strana kidiše na Bosnu i Hercegovinu, škole prestaju sa radom. Dječak sa Jalije, što bi rekli čaršijsko dijete, kupuje pušku i odlazi u jedinicu Patriotske lige. Golobradom dječaku ne daju u borbu i nakon izvjesnog vremena sa grupom svojih drugova odlazi u Travnik i tamo, u već formiranoj jedinici stavlja se na raspolaganje. Da bi bio primljen jer je bio maloljetan, on, Senahid Karalić, predstavlja se kao Ahmed i naravno krijući godine, govori da je stariji. Kasnije će svojom dovitljivošću uvezati jedinicu iz Travnika sa jedinicom iz Zenice i biti povjerljiv u mnogim zadacima. U travničkom bataljonu Ahmed bije bitku za bitkom, sve do decembra 1992.godine. Zima, snijeg okovao zemlju, slabo odjeveni, ujutro 28.decembra, iz Kralupa prema Gornjoj Bioči, kreću u borbu na kotu Višegrad. Akcija je trajala par sati i već oko podne ovladali su Višegradom. Nastavljaju se uzvratna dejstva neprijatelja i Ahmed sa četom, njih pedesetak, ostaje u okruženju. Počinje izvlačenje i borba sa nadmoćnijim neprijateljem, koji udara sa svih strana. Oko četiri sata poslijepodne, nakon iscrpljujuće borbe, jedan metak Ahmeda pogađa u glavu, odbijajući dio lobanje, a drugi u desnu ruku. Saborci vide kako pada, ubijeđeni da je smrtno pogođen, nastavljaju svoje izvlačenje. U snijegu i bez svijesti, Ahmed leži i budi se, a na „Seiko“ satu koji je dobio od svoga rahmetli oca, vidi svijetleće kazaljke. Šest je sati. Noć je, Ahmed u snijegu, sa Uzvišenim Gospodarom.
–Razgovarao sam sa svojim Gospodarom i molio Ga! Ako sam izabran za šehida da me uzme što prije, a ako sam određen da još živim, da me spasi, priča Ahmed, a oči mu navodenile kao da baš sada leži u tim smrtnim ranama. U gluho doba, oko dva sata, dolazi grupa zalutalih vojnika i Ahmed ih doziva, ne znajući ko su. Prepoznaje Šaćira Tabakovića koji ga sa saborcima izvlači. Do majke Asime je već stigla vijest da je Ahmed poginuo. Izvlačenje je trajalo do jutarnjih sati kada stižu u prihvatnu ambulantu u Visoko, a potom hitno u bolnicu u Zenici. Majka Asima saznaje da je ipak živ, ali neizvjesnost se nastavlja. Već na operacionom stolu Ahmed doživljava kliničku smrt i nakon nekoliko reanimacija ponovo se vraća u život. Doktor Ivica Blajić, u slabo opremljenoj bolnici čini nemoguće, i uspješno povezuje pokidane nerve u glavi, ostavljajući tračak nade. Ahmed je nepokretan i dok leži na krevetu, u noći mu dolazi doktor Delić iz Brnjica, rahmet mu duši, koji mu savjetuje da mora ići dalje i da za njega ima šansi samo u nekoj klinici vani. Predlaže manji oporavak u Fojnici. Nakon mjesec dana u „Reumalu“ vidne su funkcije ruku i uspjeva ustati.Vraća se u Zenicu i treba prvu ličnu kartu. On je ranjenik Ahmed a u svim dokumentima piše Senahid Karalić. Nakon promjene imena i dobijanja ličnih dokumenata sa pratiocem Mesudom Horozovićem iz Zavidovića, koji mu je bio fizioterapeut, 9. aprila prelazi granicu u Metkoviću na putu do Zagreba. Brigu o njemu preuzima, profesor Šefik Kurdić uz pomoć dobrih ljudi iz arapskih zemalja, koji finansiraju njegovo liječenje i boravak u Stupskim Toplicama. Jednog dana, dolazi mu Šefik i kaže: „Care, spremi se na hadž!“ Koliko se samo misli zakovitlalo u glavi ovog mladog gazije u tom trenutku, samo Allah zna. Da je bar ovaj trenutak dočekao njegov otac, Esad efendija. Pa opet, on je tako mlad, slabo pokretan, kako će? Ushićenje i zabrinutost smjenjivali su se u trenu. Napokon, odlazi na hadž i prominjenim redom, prvo Meka pa Medina, i prijem kod kralja Fahda. Ahmed ostaje šest mjeseci na liječenju u Saudijsko-njemačkoj klinici u Džidi, gdje je operativnim zahvatom ugrađena plastična masa koja je pokrila nedostatak lobanje. Urađen je i zahvat na desnoj ruci, transplatacijom živaca za što bolju funkciju ruke.
–Imao sam veoma stresan period, noći košmara i buđenja,često ustajanje do toaleta nepotrebno, sa neobičnom težinom u glasu prisjeća se Ahmed tih trenutaka. Ali nikada nisam ustao, a da nisam nekog ugledao na namazu. To je i meni dalo snagu da istrajem i da i sam klanjam noćne namaze, moleći Uzvišenog Stvoritelja da olakša.
Nakon šest mjeseci, željan Bosne, Ahmed se obraća ambasadoru BiH, Senahidu Bristriću po kome mu je otac, Esad efendija i dao ime, i traži da mu pomogne oko odlaska. U decembru 1993.godine, prebacuje se avionom iz Rijada u Beč. Na aerodromu u Beču ugleda prvog Predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, i Ahmed nošen dječačkom željom, pozdravlja ga selamom. Predsjednik se zaustavlja, upravo nakon dogovora sa Tuđmanom o potpisivanju Vašingtonskog sporazuma, i u kratkom razgovoru obećava mu pomoć u prebacivanju do Zagreba i Splita, a potom za Bosnu. Međutim u Zagrebu, policija privodi Ahmeda i nakon puno saslušanja i intervencije ambasadorice Bisere Turković, Ahmed je pušten ali okasnio na avion iz Splita za Sarajevo. Slijedi dvadeset dana iščekivanja, i napokon, sa fra Petrom Anđelovićem i Ivom Komšićem, dolazi u Sarajevo. Iscrpljen od puta odlazi u Predsjedništvo i sa Predsjednikom Alijom dolazi u Zenicu. Januar je 1994.godine i komisija Ahmedu određuje stopostotnu invalidnost. To ga je dotuklo više od samog ranjavanja. Taj hendikep niže vrijednosti, bio je nešto sa čime se teško nosio. Kako će reći budućoj djevojci da je teški invalid? Hoće li ga htjeti?Ahmed je stisnut u čeljustima nebrojeno pitanja. Odmah nastavlja školovanje, tamo gdje ga je rat prekinuo, te upisuje četvrti razred koji završava tog proljeća. Nakon toga upisuje Islamsku pedagošku akademiju. Dvije godine kasnije dobija poziv da radi kao kondukter u „Zenicatransu“ i on ostaje raditi sedam godina. Ženi se 29.11.1997.godine suprugom Velidom iz Gomionice kod Kiseljaka, bez koje, sa uzdahom to izgovori, ne bi stigao nigdje. Ona mu 2001.godine rodi sina Evela. Ponovo nastavlja studij i počinje raditi kao nastavnik vjeronauke. Međutim, zbog nemogućnosti dobijanja ljekarskog uvjerenja i prisustva PTSP-ija kao posljedice teškog ranjavanja, Ahmeda penzionišu u dvadeset devetoj godini života. U decembru 2008.godine, njegov sin Evel, boraveći na selu, doživi tešku nestreću, gdje mu je stradala noga. Konzilij ljekara u Sarajevu predlaže samo amputaciju. Kao sa šahovske table, ovaj mladi čovjek još jednom je izbačen sa table života, kao potrošena figura, da bi se uz pomoć Uzvišenog Gospodara vratio i borio kao na početku rata. Preko profesora Mensura Valjevca i posrednika kojeg mu je preporučio, stiže do doktora Ismeta Gavrankapetanovića. Doktor mu, noseći onaj fini nur na licu, kakvog nema svaki čovjek, reče: „Uz pomoć Allah borićemo se za Evelovu nogu. Biće teško i dugotrajno ali ćemo se boriti.“ I zaista, nakon nekoliko operativnih zahvata, dječaka prebacuju u Minhen i tamo ga preuzima šef klinike, vrstan doktor, Sarajlija, Milomir Ninković. Nakon tretmana u minhenskoj klinici, Evel se sasvim oporavio i nastavio školovanje, a trenutno je učenik Medrese u Travniku.
–Ne znam kako sam sve to izdržao. Znam samo, da me Allah 2012.godine počastio kćerkom Aminom, da me spasi. Ona je moj najbolji lijek koji mi je Allah podario, da mi se duša ne razleti od prevelika tereta kojeg nosim. Tu je i moja supruga i moja majka. Majka, koja iako narušenog zdravlja, uvijek je uz mene… Kada spomenu majku, kao da se sve oktobarske kiše zaustaviše u očima ovog čovjeka. Činilo se, da će iz njih poteći rijeka. Danas Ahmed niže uspjehe u šahu, osvajajući brojne pehare i medalje, od kojih mi se učini posebnim, takmičenje u Banja Luci pod nazivom „Pobijedimo predrasude“, gdje je osvojio prvo mjesto. I sa Batonom odlazi na takmičenja. Tamo on ima mentalni trening na tom isprobanom životnom polju, bez ambicije da bude kralj, on se bori ostati u igri do volje Uzvišenog Gospodara. U šahu ga slijedi i sin Evel. Lani je Evel bio na svjetskom prvenstvu u Grčkoj, a nedavno je trebao ići u Rusiju na svjetsko takmičenje, samo nije bilo novca za njegov put. Država je ponovo bila na potezu!
Dok šetamo prema autobusnom stajalištu u Novom Radakovu, to kišn oktobarske noći, ispod jednog kišobrana, samo dva dana prije Ahmedovog rođendana, pridržava se za moju desnu ruku, a ja gledam svjetla na obližnjim zgradama i pomislim. Ljudi su kao sijalice! Primijetimo ih najčešće onda kada se ugase. Da li zato što se bojimo mraka ili što smo obuzeti svjetlom dunjaluka pa ne umijemo vidjeti čovjeka. U ovom hrabrom mladom čovjeku, koji gordo korača noseći teret rata, ali i života na svojoj desnoj strani, ja sam prepoznao svjetlo. Čovjeka, čije oči još tako toplo sijaju za ovu krvlju natopljenu zemlju.
Autor: Said Šteta
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
