Mile Srdanović: Ljudi sa rentgen očima – Inženjersko tumačenje umjetničke genijalnosti – Cijeli život srećem ljude genijalce, iz raznih oblasti i stalno se trudim da nađem neku zajedničku definiciju za sve njih.
Tek nedavno mi se čisto slučajno pojavila, sama od sebe, jedna takva definicija kad sam reagovao na Medihine tekstove (ima li ko da ne zna o kojoj Medihi je riječ?!). Nju sam uporedio sa slikaricom, jer ona zaista riječima slika prizore, ali ne u maniru bukvalnog realizma već impresionistički – izvlačeći detalje iz slike koju smo svi gledali, ali nismo primjećivali (jesmo možda osjećali) ono najbitnije.
“Ljudi sa rentgen očima” – eto to bi bila neka moja inžinjerska definicija genijalaca. I to univerzalna.
Naravno, tu definiciju je najlakse objasniti na primjeru vrsnih fotografa. To nisu ljudi koji imaju najbolje fotoaparate i stalno ih nosaju oko vrata ko što oni spasilački psi bernardinci nose burencad sa vrućom čokoladom. To su oni fotografi i oni bernardinci koji ZNAJU PRONAĆI I SPASITI… čovjeka u snijegu i prizor u prostoru.
Imao sam sreću da upoznam i da održim prijateljstvo sa jednim takvim. Riječ je o Mladenu Pikuliću, čudaku koji se u Zenici pojavio devedesettreće, došao iz Sarajeva. Svi bi rekli – pobjegao od rata, dezerter, a ljudi iz njegove branše bi čak rekli – budala, napušta mjesto koje je upravo u tom momentu raj za najveće svjetske foto-horor-lovce! Biti fotograf i biti u Sarajevu tih godina je značilo siguran foto-ulov!
A taj Mladen “pobjegulja” dolazi u grad koji je, navodno, “jedini na ovoj strani bio pošteđen rata”… i tu pravi ponajbolje i kasnije nagrađivane ratne fotografije! Neke od njih su bukvalno nastajale na sljedeći način: mi domaći (koji smo tad radili u PRESS Centru) i sarajevski novinari “pobjegulje” sjedimo u Tropiku (strateška zenička novinarska lokacija tokom rata!), pijemo kafu i baljezgamo. I Mladen je tu ali stalno “zvjerlja”, na momente nestane, mi kontamo otišao u WC… kad ono nakon par dana pojavi se izložba njegove ratne fotografije!
To su sve prizori nastali u gradu, u radiusu sto metara od mjesta gdje smo pili kafu! Ali potresni do bola!
Eto to je ono što dobrog fotografa razlikuje od nas koji imamo dobre fotoaparate – njegove oči ne gledaju kako gledaju naše oči, a njegova optika nije na aparatu, već u glavi!
I sad da ne duljim, odmah skačem na par primjera iz druge branše ali opet je riječ o genijalcima, čarobnjacima čudesne optike. Riječ je o ljudima “od pera”.
I sve sam ih imao sreću upoznati lično i nedavno. Novinara Selvedina Avdića znam dugo (upravo smo se sreli ratnih godina u Press centru).
Ali PISAC Selvedin Avdić mi je novije otkriće i, kako vidimo, njegove “književne fotke” su već doživjele svjetsku slavu. Imam privilegiju da se družimo često, a neki dan mi je otkrio malu tajnu – pokazao mi skice koje mu dođu kao ispomoć pri pisanju. TO – rekoh inžinjerski samozadovoljno – nema nijedne konstrukcije bez crteža!
Od najnovijih “foto-književnih” otkrića je gorepomenuta Mediha (znate već svi koja Mediha!) i o njoj neću vise nista kazati, u zadnje vrijeme sam možda malo i pretjerao sa njenim pominjanjima. Ona je trenutno najzastupljenija književna slikarica u mojoj galeriji, a mogu vam se pohvaliti da mi je postala i “kućna prijateljica”. Ako kome treba njena knjiga sa posvetom, mogu vam srediti.
Radi izbjegavanja zamke pristrasnosti, ovu svoju inžinjersku dijagnostiku umjetnika, završiti ću sa možda najčudesnijim pero-slikarem kojeg sam sreo. Meni nekako posebno dragim jer pravi “fotke minijaturnom kamerom”. Ali bogme snažnije od jumbo postera. Da, riječ je o Pjesniku, Pjesničini – Mensuru Ćatiću.
Čitanje njegovih pjesama mi postaje svojevrstan fenomen! On slaze riječi na, inžinjerski kazano, “statički neodređen način”. Rekao bi čak – ko neka skalamerija. Ali fazon je u tome što ja, preko tih lohotnih i teško shvatljivih Mensurovih mostova, svaki put pređem na drugu stranu! I svaki put nepogrešivo znam gdje sam prešao!
A to mi se nije dešavalo na mnogo jačim književnim građevinama. Mensurovu pjesmu skonta čak i onaj koji ne konta riječi i rečenice od kojih je sastavljena i to je nešto zaista čarobno!
I eto da završim sa ovo troje.
Baš me briga kako će na ove moje drske i rogobatne inžinjerske definicije pjesnika, književnika, fotografa… gledati oni kojima je upravo posao da definišu umjetnost i umjetnička djela – na jednako umješan način. Ja sam rekao ovako kako sam rekao, jer sam konačno sam sebi objasnio kako fercera taj mehanizam.
Ako neko misli da umjetnost nije mehanizam i da mehanizmi nisu umjetnost, taj veze nema sa životom!
Mile Srdanović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
