Ko je kriv za loš odziv publike u Zenici?

`Ajde, u neku ruku je razumljivo, zašto bi se netko potrudio doći i pogledati utakmicu Fortune, kluba bez tradicije, kluba u zadnjem rangu, pored svima dragog Čelika. Ali ta situacija nije samo vezana uz Fortunu. Nažalost, istu sudbinu doživljavaju sve naše sportske manifestacije. Imamo najljepša sportska borilišta u državi. Imamo sportske klubove u svim granama sporta i neke poprilično uspješne, ali podrška sugrađana izostaje.

Boli to još više kada odem sa ekipom Fortune na gostovanje i vidim da domaća ekipa igra pred minimum 200-300 gledalaca. Nema veze što su to Šije ili Buzić Mahala ili Nemila ili Tetovo… Nema veze što čujem tu raznih uvreda i skandiranja protiv mog grada i kluba. Opet se, nekako važnije i ugodnije osjećam nego kada mi ugostimo bilo koju od tih ekipa na sportskim terenima Kamberovića polja – koji su dotjerani, sa prelijepim svlačionicama, uslovima za sudije, delegate, goste – a sve što se čuje za vrijeme utakmice su dobacivanja, psovke i uvrede upućene sudijama, našem klubu i gradu od strane nekolicine ljudi, “vozača” igrača koji su stigli odnekud u naš grad – i njih je više nego naših sugrađana, a svega ih je 5-10.

Ta scena me ubije u pojam baš kao i slaba podrška našim ragbistima, našim košarkašicama, rukometašima, košarkašima, nogometašicama, ma redom svim sportskim manifestacijama – od turnira borilačkih sportova do plesnih prvenstava. Svi ovi klubovi zaslužuju barem toliko da ih dođu podržati naši sugrađani, naša omladina, ne zbog ljubavi prema nekom od tih sportova ili klubova nego iz neke kurtoazije koju ti sportisti zaslužuju dok se takmiče protiv suparnika iz daleko manjih sredina.

Žalosno je to da ta djeca, djeca našeg grada, nemaju iza sebe navijanje od kojeg će se protivnici zatreperiti kada dođu u Zenicu. Ne govorim to iz razloga što njih manje respektujem nego što me podrška njihovih stanovnika kad su domaćini ganula do te mjere da ovo i napišem.

Naša djeca, naši klubovi, zaslužuju da ih se podrži. U suprotnom možemo zaključiti da možda mi ne zaslužujemo njih – njihovo zalaganje, njihovu borbu. Možda mi ne zaslužujemo ni Bilino ni Arenu niti svaki uspjeh kojim se okitimo tek kada zasija na prsima zeničkih sportaša. A naša podrška im treba sada – na putu ka tom uspjehu. Jer, htjeli to ili ne, sve su to naša djeca – ne trebaju nas samo kad su bolesni i gladni, trebaju nas da ih nosimo kroz pobjede i poraze. Inaće smo strašno grozni “roditelji”.

Kerim Sačak